Nižu se optužbe protiv Branislava Lečića 1Foto: BETAPHOTO MILOŠ MIŠKOV; Foto: IMDB

Vest da je Danijela Štajnfeld označila Branislava Lečića kao svog silovatelja izazvala je pravu buru u javnosti i lavinu komentara.

Javne ličnosti i njene koleginice mahom su joj dale podršku, a u međuvremenu se javila još jedna glumica (insistirajući na anonimnosti) koja je za Mondo tvrdila da ju je Lečić seksualno uznemiravao dok je bila studentkinja.

Rediteljka Jelena Gavrilović je izjavila da se i ranije znalo za njegove „predatorske“ sklonosti, ali se o tome ćutalo, kao i da zna za još neke ljude „koji su možda još jači igrači od Lečića“.

Oglasile su se i pojedine novinarke, među njima i Hristina Stoiljković, objavivši prepisku sa glumcem koji joj je uporno slao poruke i lascivne komentare na koje nije odgovarala.

Nakon objavljenog snimka razgovora i izgovorenih reči, za mnoge više nije bilo sumnje da se ono što Danijela tvrdi zaista i desilo. Međutim, sa pravnog aspekta postavlja se pitanje da li će sud uopšte razmatrati taj snimak, odnosno uvrstiti ga u dokazni materijal s obzirom na to da je sniman bez Lečićevog znanja. Sagovornici Danasa o tome imaju različito mišljenje, ali su saglasni da je iskaz žrtve ključni dokaz u postupku, a ne snimak.

Advokat Jugoslav Tintor ističe za Danas da je sprovođenje mere tajnog snimanja sa zakonskog aspekta potpuno nesporno kada se to čini na zahtev tužilaštva, kada meru odredi sud nalogom za sprovođenje, a sprovode je MUP i BIA. Međutim, dodaje, snimak nabavljen na drugi način može biti upotrebljen kao dokaz, a da li će, o tome u svakom konkretnom slučaju određuje sud.

– Tužilaštvo i sud razmatraju na koji način i u kojim okolnostima je učinjen snimak, i onda odlučuju da li će ga koristiti. Nema zakonskih odredba koje precizno uređuju materiju u kojim slučajevima se on može koristiti. Snimak sigurnosnih kamera svakako jeste dokaz. Ukoliko napravim selfi a u pozadini se vidi kako neko obija prodavnicu, verujem da bi sud taj snimak procenjivao i vrlo rado koristio kao dokaz – naglašava Tintor.

Nižu se optužbe protiv Branislava Lečića 2

Prema njegovim rečima, jedina zakonska odredba koja je nesporna je krivično delo nedozvoljeno snimanje, a odnosi se na snimanje dvoje lica bez njihovog znanja. Naš sagovornik dodaje da Evropski sud za ljudska prava ima stav da se uvek procenjuje da li su okolnosti pod kojima su dokazi pribavljeni bacili sumnju na njihovu pouzdanost i tačnost.

– To na mala vrata otvara prostor da se ovakvi snimci, u zavisnosti od cilja pribavljanja, mogu koristiti kao dokaz. U ovom slučaju, žrtva je to radila da ne bi bila dovedena u situaciju da bude suočena sa sumnjom „ko veruje u tvoje reči“. Da li će sud uvažiti snimak, videćemo, ali ključni dokaz je iskaz žrtve. Ne treba devalvirati iskaz kao dokaz, pogotovo onoga ko je proživeo traumatičan događaj – seksualno zlostavljanje – ukazuje Tintor.

Objavljeni snimak, prema njegovim rečima, imao je za cilj da dodatno uverio javnost u istinitost Danijelinih reči, ali, dodaje, odbrana će sigurno pokušati da ga ospori na više načina „ali ne želi da im daje ideje“.

Advokat Vladimir Gajić takođe kaže da je Danijelina tvrdnja ključni dokaz, ali da je snimanje razgovora nezakonito.

– Njena tvrdnja je dokaz koji se mora uzeti u obzir ako dođe do otvaranja istrage i eventualnog optuženja. Drugo je pitanje kako će se ceniti taj dokaz i da li je on sam za sebe dovoljan. Snimanje telefonskog razgovora je nezakonito i tu nema dileme. Mislim da je šteta što je taj snimak objavljen jer je sada i dodatno kontaminiran. Šta će tužilaštvo da radi to ne znam – ističe Gajić.

On dodaje da mu se čini da žrtve i mediji ne razumeju prirodu krivične istrage, te da uspeh u medijima i moralna osuda neke ličnosti ne mora da ima bilo kakve posledice u krivičnom postupku.

– S druge strane, mora se postaviti i pitanje etičnosti tajnog snimanja. To je ovde prvi put pred sudom postavljeno u onom čuvenom suđenju 80-ih na osnovu kojeg je nastao roman Vuka Draškovića „Sudija“. Naravno, ja govorim o pravnom aspektu ovakvih slučajeva. Sasvim nešto drugo je moralna osuda počinilaca koji su već rastrgnuti. U Americi je taj pokret „Me too“ uništio velike holivudske zvezde i bez suđenja. Tako da, s obzirom na veoma mali ugled koji uopšte uzevši u Srbiji ima pravna država i pravosudni sistem, sve se pretvara u jedan rijaliti čije su žrtve sve vrednosti, kako prava žrtava tako i prava osumnjičenih. Publika želi samo „krv“ – zaključuje Gajić.

Reči našeg sagovornika potvrđuju komentari na društvenim mrežama i na portalima. Za neke je Lečić već osuđeni silovatelj, dok je za druge Danijela „ku*va“, „lažljivica željna slave“, uz obavezno pitanje „zašto je ćutala“ s obzirom na to da se prema njenim rečima silovanje dogodilo 2012.

Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra ocenjuje za Danas da kroz ovaj tip i količinu komentara vidimo stanje svesti društva, kako u pogledu (ne)verovanja ženama, tako i generalno u pogledu empatije sa nekim ko nam govori da je preživeo nasilje, da je povređen i da se bori sa traumom.

– Naravno, ovde takođe igra ulogu činjenica što je optužen muškarac koga su mnogi poštovali i čiji su javni rad pratili i cenili, ali čini mi se da bi slični komentari bili i u okviru neke mikro zajednice čije pripadnike javnost ne poznaje. Teško je prihvatiti činjenicu da neko koga smatramo ‘našim’ može biti silovatelj i nasilnik, ali moramo raditi na tome da čak i u takvim situacijama pokažemo osnovnu empatiju prema nekome ko svoju ličnu traumu deli sa javnošću kako bi pomogao nekim drugim ženama. To je čin izuzetne hrabrosti i moramo naučiti da to poštujemo – kaže Pavlović.

Iako psiholozi koji rade sa žrtvama seksualnog nasilja iznova objašnjavaju kroz kakve traume prolaze žrtve, da su za neke potrebne godine da progovore a da se određen broj njih nikada ne osnaži na takav korak, u javnosti opet provejava pitanje „zašto je ćutala“.

Danijela je objasnila da je bila uplašena da joj niko neće verovati i da se dve godine nakon silovanja lečila od posttraumatskog sindroma, te da je progovorila nakon što se osetila dovoljno snažnom, ali i odgovornom za mlađe generacije svojih koleginica koje su u kontaktu sa Lečićem.

– Danijela Štajnfeld je u razgovoru za Insajder odgovorila zašto je ćutala i smatram da, u ovom konkretnom slučaju, ne smemo dalje komentarisati i generalizovati. Hajde za početak da čujemo žene koje su doživele nasilje, da zaista čujemo njihov glas i damo sebi šansu da im poverujemo, makar hipotetički. Sve drugo što radimo zapravo doprinosi upravo razlozima da sve druge ćute i ‘čekaju’. Prostor da progovore im pružamo mi i od nas zavisi koliko će ‘čekati’ – zaključuje Sanja Pavlović.

Gavrilović: Znali smo da je predator

Rediteljka Jelena Gavrilović je u razgovoru za Nova.rs povodom slučaja glumice Danijele Štajnfeld, koja je Branislava Lečića prijavila za silovanje, istakla da su ljudi u branši znali da je on predator, te da nije čudno što se on među prvima oglasio da osudi seksualno nasilje koje su od strane Mike Aleksića doživele mlade glumice, među kojima su i Milena Radulović i Iva Ilinčić.

„Kada je Milena Radulović progovorila, mi smo pisali na društvenim mrežama da se taj talas hrabrosti prenese dalje. Mi u branši smo znali za Branislava, isto tako znamo za još neke ljude koji su možda još jači igrači od Lečića. Trenutno se svi nekako plaše, ali ja se nadam da je ovaj slučaj dovoljno jak poziv za sve žrtve da konačno progovore, jer ih ima još“, navela je Gavrilović.

NBGD: Da se više ne ponovi

Inicijativa Ne davimo Beograd podržala je glumicu Danijelu Štajnfeld ističući da stoje zajedno sa svim ženama koje se bore za dostojanstven život bez nasilja. „Velika je hrabrost i snaga potrebna da se izađe u javnost i progovori o preživljenom seksualnom nasilju. Kada žene, poput Danijele Štajnfeld, Milene Radulović ili Marije Lukić to urade, naša je dužnost da stanemo uz njih, naša je odgovornost kao članova ovog društva da se to više ne ponovi“, poručuju iz Ne davimo Beograd.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari