Rodni stereotipi i predrasude u institucijama široko rasprostranjeni 1Foto: N1

Nasilje u ruralnim krajevima se manje prijavljuje, imajući u vidu specifične društvene norme koje vladaju u tim krajevima, rekla je Biljana Popović Ivković, državna sekretarka Ministarstva unutrašnjih poslova, na predstavljanju istraživanja o femicidu u Srbiji.

Istraživanje je nastalo u okviru projekta „Iskorenjivanje i sprečavanje femicida u Srbiji“ koji realizuju Kuća rodnih znanja i politika iz Novog Sada, FemPlatz iz Pančeva i Ženski istraživački centar za edukaciju i komunikaciju iz Niša, a u okviru regionalnog programa „Zaustavljanje nasilja prema ženama na zapadnom Balkanu i u Turskoj“.

Program podržava UN Women u Srbiji a finansira Evropska unija.

Popović Ivković je ukazala da je dugoročni cilj da se osigura da žene i devojčice u Srbiji žive u društvu u kome neće postojati rodni stereotipi i nasilje.

Prema njenim rečima nasilničko ponašanje je suprotno opšte prihvaćenim standardima moralu i ljudskog dostojanstva i ne sme se tretirati kao privatan problem i primetila da je veliki broj neprijavljenih slučajeva nasilja posledica straha žrtve, pre svega od osvete nasilnika i duboko ukorenjenog patrijarhalnog stava koje prouzrokuje psihičko ili fizičko ugrožavanje lica koje trpi nasilje, uključujući srodnike, žrtvu i decu.

– Zastrašuje činjenica da nasilnici na najsuroviji način izvršavaju ubistva ne birajući sredstva, a da žrtve nisu samo emotivne partnerke već i najuži članovi porodice majke, bake i ćerke – naglasila je ona i dodala da je prema podacima od prošle godine kao oruđe za nasilje korišćen nož, fizička snaga, pištolj, čekić, lovačka puška, sekira, šipka, oštar predmet. Ubijeno je 19 partnerki, 10 majki, jedna maćeha, dve bake, jedna tašta i jedna beba, odnosno ćerka.

Istraživanja ukazuju da je najveći broj ovih krivičnih dela kvalifikovan kao teško ubistvo, a jedan broj kao obično ubistvo, za koje je zaprećena kazna od 15 godina zatvora. Istraživanje se bavilo sudskim predmetima koji su pravosnažno okončani u periodu od 2015. do 2017. dok slučajevi kada je ubica nakon ubistva izvršio samoubistvo nisu obuhvaćeni.

Kosana Beker programska direktorka FemPlaza kaže da je istraživanje obuhvatilo sve važne segmente: analize sudske prakse od prethodne tri godine, koje objedinjuje sve pravosnažne sudske presude za ubistva žena u našoj zemlji, kao i izbor 10 tipičnih studija slučajeva, odnosno suđenja za krivično delo femicida.

Istražiteljke su radile intervjue sa ubicama u zatvoru, istraživale stavove profesionalaca: tužilaštava, centara za socijalni rad i policije, koji su uključeni u lanac zadužen za prevenciju i zaštitu od nasilja, kao i razgovarale sa ženskim organizacijama koje pružaju podršku ženama u situacijama nasilja.

Nevena Petrušić, iz Ženskog istraživačkog centra za edukaciju i komunikaciju iz Niša, istakla je da su istraživanja potvrdila hipotezu da je ubistvu najčešće prethodilo dugogodišnje nasilje; da su ubice partneri sadašnji ili bivši, i da je najrizičniji čas koji prethodi ubistvu – odluka žene da napusti partnera.

– Iz spisa se vidi da jedan broj žena nije prijavio nasilje jer je pogrešno verovao da će kada napusti nasilnika, nasilje prestati, a žena biti zaštićena, na šta su je često uveravali i drugi članovi porodice. Istraživanje pokazuje i to da jedan broj žena jeste prijavio nasilje, ali da institucije nisu blagovremeno reagovale. Tu je i podatak da, kada su procesuirana dela nasilja u porodici (nasilnik bio kažnjavan) to nije bila mera koja je uticala da nasilnik promeni ponašanje. Možda je razlog to što nemamo program za rad sa nasilnicima koji bi obezbedio trajnu promenu u ponašanju nasilnika – istakla je Petrušić.

Ona dodaje da su ova krivična dela su veoma brutalna.

– U nekim situacijama mučenje je prethodilo usmrćenju. Kada je reč o proceni kapaciteta institucija mi i dalje imamo široko rasprostranjene rodne stereotipe i predrasude upravo kod predstavnika organa koji učestvuju u ovom postupku i na tome treba raditi – seksistički stavovi, stereotipi i predrasude jesu široko rasprostranjeni, a patrijarhalni sistem vrednosti prisutan je i kod samih počinilaca – primećuje ona.

Povodom konstatacije da postoje i da se donose zakoni a da broj žrtava ne opada, Petrušić ističe da je u pitanju problem celog društva i da nije dovoljno donositi samo dobre zakone.

– U proceni kapaciteta naših institucija da reaguju – ostvare svoju ulogu, svi procenjuju da najviše kapaciteta ima MUP (policija), a najmanje sud – kazala je Petrušić.

Patrijarhalni model

Intervju koji je rađen sa petoro osuđenih ubica pokazao je da ubice nemaju kajanja za to što su učinili, a ako se kaju, to je zato što su upropastili svoje sopstvene živote, a ne zato što su lišili života jedno ljudsko biće.

– Kao obrazac primećujemo potrebu za kontrolisanjem partnerke, žene, supruge, ali i to da izvršioci krivičnih dela ženu doživljavaju kao svoje sopstveno vlasništvo – primetile su istražiteljke. Zato su ukazale da treba zajedno raditi na prevazilaženju rodnih stereotipa. Kao stavove počinilaca koji se nalaze u zatvoru uvidele su patrijarhalan sistem vrednosti koji glorifikuje vernost žene i da su motivi, ali i okidač za najstrašniji čin bili sumnja u neverstvo, što pokazuje da svi zajedno moramo da menjamo ono što su još uvek dominantni rodni stereotipi.

Šta je sa decom ubijenih žena?

Ono što posebno zabrinjava, kada je reč o sudskom postupku, jeste da se nijedanput nije dogodilo da sam krivični sud koji procesuira krivično delo, odluči o zahtevima posrednih žrtava, dakle dece žrtava ubijenih žena i njihovi roditelji, koji po zakonu imaju pravo da dobiju odgovarajuće obeštećenje. „Nemamo saznanja da se posebna pažnja pruža deci ubijenih žena kroz program pružanja podrške da lakše izađu iz takve jedne situacije, koliko god je to moguće jer to ostaje trajna trauma, da povrate svoje živote i nastave da žive sa sa njima. Na to treba obratiti pažnju“, primetile su istražiteljke femicida u Srbiji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari