… od samog početka je kontaminirano. Već kod podizanja optužnice, Tužilaštvo za ratne zločine Srbije akcenat daje na karakteru rata u BiH, što je kod ovog zločina potpuno nepotrebno i samo daje naznake u kojem smjeru će cijeli postupak ići. Ako Tužilaštvo za ratne zločine u prvoj rečenici naglašava da se radi o „unutrašnjem sukobu“, pa još dodaje nemeđunarodnom, jasno je da ni samo Tužilaštvo za ratne zločine nema namjeru voditi postupak sa ciljem kažnjavanja zločina, već ima za cilj njihovo oslobađanje od odgovornosti, ističe za Danas Murat Tahirović, predsednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida u vezi sa suđenjem u predmetu „Srebrenica – Kravice“ pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Suđenje je i ove i prošle sedmice odloženo, jer se u sudnici nije pojavio jedan od optuženih Dragomir Parović, koji je navodno prerezao sebi vene.

Kako naglašava naš sagovornik, sam tok ovog suđenja je jedna tragična komedija – konstantni izostanci na svakoj raspravi jednog od osmorice optuženih i potpuno neiskusnom pravniku bi bilo dovoljno da promijeni ili od suda zatraži neki novi pristup, da li kroz razdvajanje postupka ili zahtjevom za pritvaranjem optuženih, ali nažalost, to tužilaštvu nije ni u primisli.

– Kada je u junu 2016. optuženi Dragoslav Parović priznao zločine, te praktično optužio sedmorku za zločine u Kravici, mislili smo da čak ni sud nema više mogućnost bilo šta promijeniti. Međutim, nakon ljetne pauze sud nastavlja sa farsom i obustavlja postupak, jer je, navodno, optužnicu podnijela neovlaštena osoba. Nakon nekoliko mjeseci trakavice postupak se nastavlja pod dosta čudnim rješenjima suda. Tada smo očekivali i smatrali logičnim da tužilaštvo traži od suda izdvajanje Dragoslava Parovića iz predmeta, međutim tužilaštvo nije i ne poduzima ništa, i bilo je samo pitanje dana kada će Parović pokušati izvršiti „samoubistvo“. Nažalost, to se i desilo i mislim da je sa ovim činom, a imajući u vidu saznanja da je jedan zaštićeni svjedok već pod pritiskom odustao te da su preostala dva pod velikim pritiskom, suđenje i kažnjavanja za počinjeni zločin u zadrugi Kravica je nepovratno izgubljeno, naglašava Tahirović.

* Kako generalno vidite suđenja za ratne zločine u Srbiji, ali i u regionu, posebno u Sarajevu? Ima li nade da će srpsko Tužilaštvo za ratne zločine početi brže da procesuira ratne zločine?

– Suđenja za ratne zločine u Srbiji su poprimila tragikomične scene, stanje nije puno bolje u cijelom regionu. U BiH je to i išlo dosta dobro dok su u Tužilaštvu i Sudu BiH sjedili međunarodni suci i tužioci. Nakon njihovog protjerivanja iz Suda i Tužilaštva BiH i usvajanja državne Strategije za procesuiranje ratnih zločina 2008. godine BiH se pridružila zemljama u regionu. Izgledi za bržim procesuiranjem ratnih zločina u Srbiji, ali i u cijeloj regiji su vrlo slabi. Već odavno je na sceni politika neprocesuiranja čak i onih nižerangiranih po odgovornosti, a za organizatore i planere zločina na ovim prostorima nikad nije ni postojala iskrena namjera da se procesuiraju.

* U tom smislu, koje je nasleđe Haškog tribunala i koliko su presude Tribunala uticale i utiču na odnose u regionu?

– Upravo gašenjem Tribunala i prenošenjem njegove uloge na Rezidualni mehanizam (MICT) dolazi do sve manjeg utjecaja na pravosuđe u regiji. Tome treba nadodati i sve nejasniju ulogu glavnog tužitelja tribunala Serža Bramerca, koji obilazi tužilaštva prilikom svakog izvještaja Vijeću sigurnosti UN-a, čije su izjave nakon sastanaka sa čelnim ljudima u tužilaštvima o velikom napretku u najmanju ruku čudne. Svi mi koji pratimo rad na predmetima ratnih zločina, vidimo da u zadnjih pet godina nema niti jednog slučaja procesuiranja tzv. složenih predmeta, nema procesa u tom tzv. drugom ešalonu odgovornosti, poput kriznih štabova po opštinama i regijama. Da postoji, u tom slučaju bi naslijeđe Tribunala imalo veliku ulogu i sasvim sigurno dovelo do daleko boljih odnosa u regionu. Bez obzira na sve nedostatke rada Tribunala, taj sud je trasirao pravac i prisilio na odgovornost najodgovornije za ratne zločine na ovim prostorima. Da se nastavilo tim putem regija bi imala velike šanse da se suoči sa bliskom prošlošću.

* Šta očekujete od žalbenih procesa Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću? Da li mislite da mogu biti osuđeni za genocid i u drugim opštinama BiH?

– U prvostepenom postupku Tribunal je za obojicu izrekao maksimalne kazne; u prvom slučaju 40 godina, u drugom doživotnu te odgovornost za genocid u Srebrenici. Naravno da žrtve očekuju da se u drugostepenom ispravi nepravda za druge opštine u optužnici za počinjeni genocid, pogotovo to očekujemo za opštinu Prijedor.

* Na političkoj sceni regiona su maltene svi oni koji su učestvovali ili zagovarali ratove. Hoće li se ovaj region ikad suočiti sa prošlošću?

– Šansu za suočavanjem sa prošlošću smo izgubili u periodu od 2000. do 2006. Tada smo imali veliku priliku koju smo nepovratno izgubili. U tom periodu su na prostoru Srbije, BiH i Hrvatske na vlasti bile istinski proevropske snage, koje su imale viziju Balkana u Evropi i mislim da su tada bili iskreni jedni prema drugima i otvoreno razgovarali o ratu i njegovim posljedicama. U BiH su tada na vlasti bili Dodik i Lagumdžija, koji su u tom periodu stvarali pozitivnu klimu. Ne zaboravimo da je tada još uvijek bio snažan uticaj međunarodne zajednice. U Hrvatskoj je to bio Ivica Račan, u Srbiji Zoran Đinđić. Nažalost, taj put se prekinuo ubistvom Đinđića. Od tada stvari uzimaju drugi pravac, da bismo danas de facto živjeli politiku devedesetih. Lično ne krivim niti jednog političara, oni samo koriste prostor koji imaju, odgovornim smatram narode koji još uvijek žive na mitovima ispričanim od predaka o lošem komšiji i dobrom prijatelju tamo daleko.

* Kako žive žrtve ratova u BiH, a kako (osuđeni) ratni zločinci?

– Živimo nekako slično kao i u ratu, mi smo u torovima bez prava a oni uglavnom na vlasti.

BiH sa Dodikom može u EU

* Evropska komisija je nedavno donela strategiju o proširenju EU na Zapadni Balkan u kojoj se kaže, između ostalog, da će dobrosusedski odnosi i pomirenje uticati na progres u evropskim integracijama? Može li BiH sa Miloradom Dodikom u EU?

– Može, zašto ne, ako Mađarska može sa Orbanom, zašto mi ne možemo sa Dodikom.

* Da li podržavate osnivanje REKOM-a?

– Nikada nisam podržao REKOM mada nisam bio ni protiv. Jednostavno smatram da je to prevelik i prekrupan zadatak za nevladin sektor i da se previše energije troši i predugo traje.