Decenija od propasti Liman bradersa, jesmo li išta naučili? 1Foto: EPA-EFE/ PETER FOLEY

„Liman braders podneo zahtev za bankrot“, naslov svih svetskih medija 15. septembra 2008, mogao bi se označiti kao zvanično proglašenje svetske ekonomske krize.

U narednim nedeljama na američkim finansijskim tržištima nastao je haos, koji se ubrzo preneo preko Atlantika gde su se banke u tajnosti prebrojavale koliko su izložene američkim hipotekarnim obveznicama. Uskoro su gubici postali javni, a svet je u praksi spoznao šta znači „preveliki da bi propao“, kada su vlade počele parama poreskih obveznika da spašavaju privatne banke.

Bankrot Liman bradersa je bio najveći bankrot u istoriji s obzirom da je ovaj holding imao imovinu od 639 milijardi dolara i dugove od 619 milijardi. U poređenju s tim, Enron je bio dečija igra.

Sve do kolapsa Limana, američke vlasti su se igrale tržišne ekonomije, ali već sutradan su upumpale 80 milijardi dolara državnih para u AIG, najveću osiguravajuću kuću i u SAD i na celom svetu, sprečavajući da i ona propadne.

Uzrok ove krize, najveće još od Velike depresije 1929-1932. godine i zasigurno sa najvećim globalnim efektima, bile su hipotekarne obveznice. Godinama pre izbijanja krize naduvavao se balon nekretnina u kome su cene kuća stalno rasle, a banke ohrabrene labavom regulativom davale hipotekarne kredite bez odgovarajućeg obezbeđenja. Tako su recimo kasnije u javnost isplivale pikanterije poput tzv. NINJ-a kredita (stambeni krediti davani ljudima bez i prihoda i bez zaposlenja), a postao je poznat i snimak odobrene molbe za stambeni kredit na kom je potpisan Miki Maus. Dok god su krediti odobravani, kamate i provizije naplaćivane, a bilansi banaka pumpani zajedno sa menadžerskim bonusima, svima je odgovaralo.

U Srbiji je tokom te prelomne 2008. godine sve bilo sjajno. Godina je završena sa rastom od danas nedostižnih 5,4 odsto i nezapamćenim spoljnotrgovinskim deficitom od 8,8 milijardi evra. Javnost, ali što je još gore i vlasti su ili bili ili su se pravili nesvesni dešavanja preko „bare“ i već uveliko u EU. A onda su u oktobru 2008. u Utisku nedelje profesori Miodrag Zec i Miroslav Prokopijević izrazili sumnju u spremnost Vlade da se odupre nadolazećoj krizi, a i u sigurnost štednje u bankama. U narednih mesec dana iz poslovnih banaka je povučeno oko milijardu evra, od ukupno pet milijardi evra štednje. Banke su kamionima uvozile novčanice da bi isplatile štednju klijentima, jer je bilo od presudne važnosti da pokažu da su pare tu i da mogu da se podignu kad god hoće. Ovoga puta banke su uspele i panika je prošla, a novac se uskoro iz slamarica vratio na štedne račune. Prvi udar je odbijen, ali iskušenja su tek dolazila.

Izjave tadašnjih političara na vlasti, međutim, delovale su neverovatno. Da li iz želje da budu pozitivni, da li zato što su stvarno tako mislili, govorili su na skupovima kako je kriza naša šansa, kako treba da budemo samo bolji od okruženja pa će investicije odatle da dođu u Srbiju. Sledeća, 2009. godina završila je u dubokoj recesiji od 3,1 odsto, a država se u narednih šest, sedam godina zaduživala godišnje po nešto više od dve milijarde evra ne bi li nadomestila manjak u državnoj kasi i celu deceniju provela u stagnaciji. O neshvatanju pretnje koja dolazi iz SAD najbolje govori činjenica da je (nova) Vlada u junu 2008. odobrila povećanje penzija za 10 odsto koje je stupilo na snagu od septembra te godine.

Epilog je poznat. Decenija borbe za vazduh, seča tih istih penzija, otkazi, nezaposlenost, emigracija, desni zaokret i dalje zaostajanje za Evropom, koja je, barem iz naše vizure, krizu otresla kao ružno sećanje i nastavila napred. Naša šansa postala je naša jama iz koje danas gledamo u daleko plavo nebo i penzije veće nego ikad.

Privatnim avionima po državnu pomoć

Najveća kriza još od Velike depresije 1929-1932. uvela je svet u godine recesije, gubitaka, nezaposlenosti od kojih su se neki oporavili brže, a neki, kao recimo Srbija su se tek prošle godine vratili na pretkrizni nivo BDP-a. Istovremeno su na površinu isplivale razne anomalije koje su rast, ogromni profiti i bonusi uspešno prikrivali. Otvorilo se i pitanje bonusa direktora velikih kompanija i banaka koji su istovremeno uzimali pare od države da bi njihove kompanije preživele. Poznat je sastanak generalnih direktora tri automobilska giganta iz Detroita iz novembra 2011. godine koji su na sastanak sa predstavnicima ministarstva finansija na kojem su tražili finansijsku pomoć države za opstanak svojih kompanija došli – privatnim avionima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari