Život pod opsadom: Zdravko 1

U prvom delu intervjua sa Zdravkom Deurićem podsetili smo se borbe za Jugoremediju i napora uprave koju su marta 2007. godine izabrali mali akcionari da samostalno rukovodi fabrikom.

Jugoremedija je zbog tog napora trpela konstantne pritiske vlasti, čiji vrhunac je bilo hapšenje Zdravka Deurića i njegovih saradnika u leto 2012. godine, a zatim i stečaj fabrike krajem godine. Stranke koje su došle na vlast obećavajući borbu protiv korupcije, već u prvim mesecima vladavine su na Jugoremediji pokazale pun kontinuitet sa politikom koju su deklarativno napadale.

ZD: Ja sam uhapšen 1. avgusta 2012. godine. Došla je policija u moj stan ujutro u sedam sati, bile su četiri osobe. Jedna od tih osoba je vojno lice, to sam saznao pre par meseci, sa legitimaciju neke paravojne formacije koju je Tadić osnovao i koja je bila samo pod komandom predsednika države. On je imao pištolj i pancir i imao je nalog da me ubije u stanu ako budem pružio bilo kakav otpor. Čovek je izbeglica iz Sarajeva, radi u vojsci u Zrenjaninu i imam njegovu izjavu da je taj nalog imao, i da je bio zaprepašten tu noć uoči hapšenja kada je dobio pismo u kojem je pisalo da ponese pancir i pištolj i da me u slučaju otpora ubije. Šta to znači za mene? Prvo, oni su uradili to što su uradili pred mojom ćerkom koja živi sa mnom. Trajne posledice su ostale na devojku od 24 godine, koliko je tada imala. Drugo, nakon što sam uhapšen, držan sam u pritvoru bez prava na pretpostavku nevinosti, a tek pošto su me uhapsili tek su onda jurili na sve strane da dobiju bilo kakve podatke da opravdaju izjavu o nekih navodno proneverenih 600.000 evra, što je Tomislav Nikolić, tadašnji predsednik države, objavio 1. avgusta i rekao da je hapšenjem rukovodstva Jugoremedije počela borba protiv korupcije. To je za mene iz onog što sam ja radio prethodnih godina bilo neshvatljivo, ali, dobro. To radi struktura koja ima vlast u Srbiji, imaju političku moć i mogu da rade šta hoće.

Posle mog hapšenja dolazimo u situaciju da je jedna likvidna firma, koja je imala dva miliona evra gotovih proizvoda i sirovina u magacinima, otišla pod stečaj. Jeste da su bile prispele rate kredita prema Hipo banci, ali ne sve, jer je kredit bio na sedam godina, i Jugoremedija po tom osnovu nije morala ići u stečaj. Imovina je u odnosu na potraživanja bila znatno veća. To je kasnije u procenama imovine u stečaju i dokazano, da je stečajni upravnik Radovan Savić na početku onako „šacometrom“ procenio da Jugoremedija ima manju imovinu nego potraživanje, i tako nas uveo u stečaj. Stečajni upravnik je izvršioc vlasti koji je preuzeo ponovo fabriku iz ruku malih akcionara pod kontrolu države. To su stečajni upravnici – produžena ruka vlasti.

Taj isti posao koji su u privredu radili stečajni upravnici, sada rade ovi izvršitelji u otimanju lične imovine. Ja do skora nisam ni znao šta to vi radite u Beogradu štiteći ljude da ne ostanu bez svog krova nad glavom, dok nisam to i sam doživeo. Dva momka koja su došla sa kombijem da mi nose stvari su mi zakačila na vrata dopis da je izvršitelj Željko Kesić dobio nalog da izvršava naplatu iz moje imovine za direkciju grada Zrenjanina. Ostao sam im 2006. godine dužan 9.000 dinara, za koje ja nisam ni znao da nisam platio, ali verujte da i ne mogu da platim, jer ne radim već šestu godinu i imam ozbiljnih finansijskih problema. U suštini to je moj lični problem i ne treba nikoga da interesuje, ali opet je i bitno reći da posle 25 godina rada u firmi i pet godina i njenom rukovodstvu, da sad ne mogu da opstanem, a hapsili su me pod sumnjom zloupotrebe službenog položaja! Ali dobro, tu cedulja koju sam našao osetio sam kao pretnju lično, a ja sam čovek koji na pretnje reaguje na svoj neki način, postajem agresivniji i vrlo obazriv i spreman sam da se branim. Ja sam zvao tu kancelariju, tog gospodina Željka Kesića, javila se neka gospođa, koja je rekla da dođem sutradan kod njih, da su dobili nalog za i da ga izvršavaju. Rekla je: „Momci su na terenu.“ Sutradan sam otišao u tu njihovu kancelariju, to je jedna ogromna kancelarija od 150 kvadrata, puna ljudi u veoma skupim odelima i sa skupim satovima. Oni su mi rekli da sam imao tužbu od direkcije i da sam bio obavešten, što nije istina, nikada nisam bio obavešten. Mislim da je uvođenje privatnih izvršitelja novi prostor za dilove u jednoj koruptivnoj zemlji kakva je Srbija, uvođenje stečajnih izvršitelja. To što sam ja doživeo je obično reketiranje, jer mi je ona rekla ovako: „Ne budete li platili ovo što treba da platite, ako vam damo na rate kamata vam ide na ostatak duga.“ I to je ogromna kamata. Na 9.000 duga ona je zaračunala i njihove nagrade 5.000, i za izvršenje još neka supernagrada, kako se izrazila, još dve hiljade, to je znači 7.000. Na kraju umesto 9.000 nakarikali su mi 22.000. Ja sam bio šokiran. Rekla je: „Ne budete li platili, mi dolazimo sa bravarima, sa momcima.“ To su mladi ćelavi momci koji ulaze bez mene u moj stan i uzimaju imovinu kojom oni smatraju da će naplatiti taj dug koji zastupaju. I sad, da još veća nesreća bude, to nije kraj, sutradan me zov zove Telekom, tužba na 66.000, posle me zove VIP isto… Ja ne mogu da verujem da moji sugrađani doživljavaju ovo što ja doživljavam, a da svi ćute o tome i ne suprotstavljaju se. To je za mene neshvatljivo. Znači doživljavam ponovo onaj odnos nekih mojih sugrađana koji su se i u privatizaciji isto ponašali. Pa, čoveče, svaki problem kasnije dođe do tebe ako se ne suprotstaviš i odbraniš taj minimum ljudskosti i normalnog života za sve, da možeš da živiš od svog rada, da možeš da ideš na letovanje, zimovanje, to je minimum koji s pravom očekujemo. A ova država ne da to nije omogućila, već su nas doveli do te situacije da se više ne borimo za svoje fabrike radna mesta, već se borimo i za svoje kuće; jer su fabrike uništili stečajni upravnici, tu više nema šta da otimaju. Ja samo jednu stvar ne razumem… Ovo je Balkan, pa ljudi su uvek dizali na ustanke, a šta je ovo danas s ovim narodom, meni uopšte nije jasno.

Ne znam koliko se sećaš vremena kada je donet Zakon o izvršenju i obezbeđenju, imao si svoje probleme, pa možda nisi pratio…

Nisam.

Uvođenje privatnih izvršitelja je bilo dosta popularno upravo među radnicima, zato što su očekivali da se ta institucija zapravo osniva da bi njih branila od poslodavaca koji im mesecima duguju zarade, guraju firme u stečaj i sutradan otvaraju nove… Prosto, ljudi kad im kažeš „nenaplativ dug“ pomisle na svoja potraživanja, a ne na svoje dugove, iako bi morali da znaju da odavno više ne žive u sistemu koji štiti slabije, to jest da će svaki novi instrument sile da se okrene protiv slabijih, a ne da ih brani. Jako je teško raditi na organizaciji ljudi kad postoji to neko naivno očekivanje da će se mere koje država donosi završiti u našu korist. Iako smo videli u privatizaciji, dok je konstituisan sistem u kom danas živimo, da šta god da se promeni mi izvučemo deblji kraj, i dalje opstaje to neko poverenje u dobru nameru države, koje verovatno vučemo iz socijalizma. Šta treba da se promeni pa da shvatimo da to nije tako?

U mojoj generaciji, 50% ljudi je uvek bilo za neki otpor, a 50% za liniju manjeg otpora da bi se preživljavalo. LJudi su puni strahova. Prvo, bilo ih je sramota kad su dobijali otkaze, jedan obrok su jeli i ćutali su, stideli su se da kažu da nemaju para. Sada, kad dolaze izvršioci oni, ljudi i dalje gledaju da se sakriju, da komšije ne vide do čega je doveo sebe i svoju porodicu svojim nekim, misli, neznanjem i neumećem. A nije to njegovo neznanje, to je jedna banda kriminalaca koja je na vlasti od devedesetih do današnjeg dana. Jer je ogroman kolač je bio bio u ruci, a to je ta društvena imovina, za koju ti naši vladari misle da su trajno opljačkali i stavili tačku na to. Ja sam ubeđen da će se jednog dana pojaviti mladi ljudi koji veruju u pravdu i koji će svoju očevinu koja je oteta kroz tu pljačku društvene imovine naći načina da vrate sebi i svojoj deci. Ali do toga treba preživeti i opstati.

Kako ti preživljavaš? Kako živiš danas?

Radim privatno, ono protiv čega sam se borio, privremeno i povremeno. Jednostavno, ne može drugačije, mora tako ako hoćeš da preživiš. Radim nešto što nikad nisam radio, sa kablovima i električnom strujom, elektrouređajima i slično, neke pomoćne poslove. Radim to svuda osim u Zrenjaninu. U svom gradu ja ne mogu da radim, tamo sam prepoznat kao problematičan čovek. Znači, preživljavam, isto kao i svi ostali građani u Srbiji. Imao sam sad jedno suđenje skoro, pitali su me ono standardno kako se zovu otac i majka, adresa, datum rođenja… I pita me sudija gde radim. Kažem: „Nigde!“ Pa od čega živim, pita. Kažem joj: „Od vazduha.“ Oni počeli da se sprdaju sa mnom, ta sudija i veće, gledaju u mene, kao: „Kako možeš živeti od vazduha?“ Eto, živim… Ali snaga čoveka i snaga jedne zajednice je kad padne da ustane ponovo. Onaj ko padne, a ne može da ustane, taj je završio, gotov je. Ponižen je i posramljen i nije više sposoban da opstane i da živi. Ali ja se nikad nisam bojao niti sam se sramotio bilo kojeg poštenog posla. Važno je i da ima onih koji čoveku kad padne pružaju ruku i pomažu da se digne. Da toga nema, onda bi svemu bio kraj i smisao bi bio izgubljen, ali dok takvih ljudi ima, postoji svetlost u tunelu. Mislim da ćemo jednog dana uspeti da se pomerimo sa nulte tačke na kojoj se nalazi danas radnička klasa u Srbiji, ali da bi neki drugi mladi ljudi nastavili borbu i dobili dobre smernice, treba prvo da znaju istoriju šta se desilo, da bi našli način da dostignu pravedniji sistem i da se izbore protiv ovih gramzivih političara koji samo rade za sebe i za svet kapitala koji ih forsira, koji je podržao pljačku društvene imovine i ovaj sistem koji je na njoj nastao. Sada se to nastavlja time što otimaju ljudima ličnu imovinu, više ti ne daju ni da odeš da odrobijaš. Nekada je čovek mogao da ode u zatvor određen broj dana da otplati tako svoj dug, a danas više ni to ne možeš. Ovi izvršioci iz „Telekoma“ sad su mi popisali auto i sada u svakom momentu ako me policija zaustavi mogu da mi oduzmu auto.

A što se tiče mojih sudova… Koliko je ova vlast bila u pravu kada me je hapsila 2012. godine vidi se po tome što sam ja imao četiri spora koja je protiv mene vodilo Okružno tužilaštvo u Zrenjaninu, na način jedan perfidan u smislu da mi je policija pakovala dokaze na razne načine u vreme dok sam bio u pritvoru. Mada, moram da kažem, ne svi policajci, ima i čestitih policajaca u Zrenjaninu koji nisu želeli da rade prljavštinu. Jedan od načina da montiraju optužbe protiv mene je bio da me nateraju da potpišem ostavku na mesto direktora dok sam bio u pritvoru, jer su rekli da će Jugoremedija stati zbog mene, zato što nema ovlašćeno lice, to jest nema ko da potpisuje za dalje poslovanje firme, a i rekli su dok god budem držao funkciju direktora neće me pustiti iz istražnog zatvora. I na kraju, tih famoznih 600.000 za koje su svi od vrha države do tabloida vikali da sam ukrao, bukvalno je policija dok sam ja bio u pritvoru zauzela fabriku i tražila redom po papirima da nađe da sam ukrao te pare, što nikada nisu našli, jer ne postoji. Od četiri postupka koja su pokrenuli u dva sam oslobođen, druga dva se još uvek vode pa ne mogu da pričam o tome. Istovremeno, stečaj se i dalje vodi u Jugoremediji, i ja tu imam svoja potraživanja kao radnik od Jugoremedije. Do današnjeg dana nisam dobio ni dinara, a država mi traži da plaćam račune koji su sve veći i veći. Ne znam gde ovo vodi. U Americi su posle kraha berze 2008. godine ljudi napuštali svoje kuće jer nisu mogli više da plaćaju dugove, i otišli su na ulice da klošare, da žive u šatorima… Ja ne znam šta ovi naši političari misle, ali ako je to politika koju oni vode neka im je na čast.

Ispravka i izvinjenje prof dr Momčilu Babiću zbog nenamerne greške u prvom delu intervjua sa Zdravkom Deurićem

U prvom delu intervjua sa Zdravkom Deurićem, koji je objavljen u prethodnom broju Biltena 15. marta 2018. godine, Deurić je govoreći o pritiscima države na farmaceutsku industriju u periodu 2010/12 godine, između ostalog izjavio: „Dušan Petrović, tadašnji ministar trgovine, potpisivao je uvoznicima lekova sve potrebne dozvole i omogaćavao im je da zauzmu domaće tržište; direktor RZZO-a Babić je branio interese stranih kompanija koje su nudile veće rokove plaćanja od 120 dana koliko su nudili domaći proizvođači.

U navedenom periodu direktor RFZO nije bio prof dr Momčilo Babić, kao što se navodi u tekstu, već Prof dr Aleksandar Vuksanović, na čiji rad se odnosila Deurićeva ocena. Prof. dr Momčilo Babić je na funkciju direktora RFZO imenovan u februaru 2013. godine, nakon događaja koji su opisani u intervjuu, i ništa što je rečeno u intervjuu ne odnosi se na njegov rad, već na rad Aleksandra Vuksanovića.

Pominjanje prof. dr Momčila Babića je bio lapsus zbog kog mu se izvinjavamo.

Redakcija Biltena za samoobrazovanje i društvena pitanja

Ivan Zlatić

Zdravko Deurić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari