Gumeni čekići nezgodno odskaču 1Foto: Luca Marziale Danas

Prošlog četvrtka, baš pred najavljene proteste za ovu subotu, u Beogradu je organizovana još jedna blokada.

Kolona automobila rastezala se u kilometrima dugoj, ravnoj i lenjoj traci uključenih crvenih farova, sve od prvog skretanja sa autoputa ka aerodromu Nikola Tesla pa skoro do same ulazne zgrade. Peške bi verovatno bilo brže, ali hiljade putnika zarobljenih u totalnom zastoju svih prilaznih traka, nije imalo kud.

Za parče puta, koje se svim ostalim danima prelazi za pet minuta, u četvrtak je trebalo 45. Mnogi su zato propustili let, trčali po aerodromu, uzaludno molili osoblje da ih ipak pusti da se ukrcaju na avion koji još stoji na gejtu, i na kraju svi završili na šalterima za zamenu karata, za neki drugi let i za neki drugi dan.

Kvalitet i kvantitet psovki kojima su ispraćeni propušteni avioni, sastanci i odmori verovatno ne treba ni opisivati. Ali, treba znati da je sav taj izliv bespomoćnog besa i dalje bio bar upola slabiji od one kanonade uvreda koja se mogla čuti iz svakog automobila na prilazu aerodromu, u trenutku kad su ljudi konačno stizali blizu odredišta, na onom mestu na kome se moglo videti kakav je to veliki i hitan posao primorao nadležne da u sred radnog dana zatvore jedini pravac ka najvećem aerodromu u Srbiji: ispostavilo se, naime, da su hiljade kola stajale blokirane da bi se zakrpile dve nebitne rupe uz ivicu puta, ne veće od pet, šest kvadrata svaka.

Kažu da ne treba tražiti zaveru u stvarima koje se mogu objasniti prostom nesposobnošću, ali ovako kapitalni idiotluk neke je naterao da ipak potraže neki razlog sa više smisla, makar i izmišljeni. I tako, razmišljajući o tom četvrtku, dođosmo do subote i bizarne ideje da je vlast namerno zatvorila prilaz aerodromu (a ko zna, možda i mnoge druge puteve, na kojima, međutim, nije bilo novinara koji će o tome nešto napisati) da bi ljudima na vreme ogadila blokirane puteve, tako da im u subotu, kada demonstranti ponovo izađu na protest, konačno pukne film.

“Borite se protiv Rio Tinta u svoja četiri zida”, verovatno je prosečan vozač tog četvrtka trebalo da pomisli kad u subotu naiđe na zatvorenu Gazelu, “Dosta mi je i vas i Vučića”.

Bio bi to idealan scenario, koliko bizaran toliko i moguć, ali se kako to već ume da bude sa preterano ambicioznim zaverama, ipak nije ostvario. Ljudima, naime, jeste pukao film, ali samo na Vučića.

Gazelu je blokiralo toliko mnoštvo ljudi, s ciljem toliko važnim i toliko hitnim, da ih nijedan vozač izgleda nije psovao. Prizor koji je čak i Novaka Đokovića naterao da podrži subotnje proteste. Novaka, koji je podržao SNS. Novaka koji se slikao sa Vulinom. Novaka koji je uredno podržao pokret protiv policijske brutalnosti u Americi, ali reč nije rekao kad je policija tukla narod ispred srpske Skupštine. Čak je i taj Novak mislio da je sad dosta.

Đoković možda jeste govorio samo o bistrim rekama i čistom vazduhu, ali slika zatvorene Gazele nepogrešivo cilja na šabački bager i motke u državnim škodama. Znaju to i u ovoj vlasti, pa su prekjuče brže-bolje odoleli kukavičkom nasilju kojem ih vuče Pavlovljev refleks.

Prekasno.

Gumeni čekići nezgodno odskaču, a kako izgleda kad se vrate onom koji njima zamahuje videli smo baš u subotu. Ni kopanje litijuma, ni eksproprijacija zemlje, ni prljanje Jadra ne bi pre dva dana izveli onu masu demonstranata na puteve širom Srbije, da nedelju dana ranije Partija nije poslala svoje omladince da biju ljude. Narod voli čvrstu ruku, ali mrzi siledžije.

Protest protiv Rio Tinta tako je konačno postao potpuno politički, uz Jadar kao običan dekor za široku predstavu o našim vrednostima.

Od svih posledica takvog stanja, jednu ne bi valjalo da izgubimo iz vida: O Rio Tintu se više ne može voditi smislena debata. Svi naši stavovi o rudniku litijuma danas su samo funkcija naše političke opredeljenosti.

Ako su nam ekologija, da ne kažemo i ekonomija, ipak stvarno važni, takvo stanje je pogubno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari