Krupnu ulogu u genetici, te istraživanju genoma, igrali su vinska mušica i kvasac. Projekat mapiranja celokupnog genoma kvasca, 1996. godine, označio je početak revolucije u biološkim i medicinskim istraživanjima. Genom čoveka mapiran je 2001. godine, a danas se broj vrsta sa mapiranim genomima približava broju od hiljadu. Većina su bakterijske, uzgred.

Danas, ova jednoćelijska gljivica što pretvara skrob u šećer, a šećer u alkohol, ponovo predvodi put naučnih revolucija. Naime, sledeći korak je mapiranje genetičke evolucije mnogih pojedinačnih organizama, i glavni junak ove priče je ponovo – kvasac. Isti onaj majstor koji čini da hleb naraste, a pivo učini zanimljivim. Anders Blomberg i Jonas Varinger sa Univerziteta u Geteborgu nedavno su uspešno sekvencirali DNK i opisali karakteristike genoma od 70 različitih pojedinačnih kvasaca. Ono što deluje opskurno i/ili dosadno, obično to nije. I nije reč samo o mogućnosti pronalaska uzroka i leka za bolesti kao što su dijabetes i rak debelog creva. Interesantnih zaključaka je mnoštvo, a jedan od njih je i sledeći: ljudska upotreba alkoholnih pića izmenila je genetiku kvasaca širom sveta. Naše alkoholne navike učinile su kvasce multikulturnim. Naime, kako su ljudi nosili kvasce širom sveta, praveći i ispijajući pivo i vino, ove zabavne gljivice (i gljivice za zabavu) sparivale su se i kombinovale, te danas sa sobom nose gene kvasaca iz različitih krajeva planete. Međutim, lično najinteresantniji zaključak ovog istraživanja nema mnogo veze sa alkoholom. Jer, pokazalo se i sledeće: ljudi i šimpanze su genetički međusobno sličniji nego jedan varijetet kvasca drugom.

Zadivljujuće, zar ne? Unutar jedne vrste kvasaca, moguća je genetska razlika do četiri procenta. Dok razlika između DNK šimpanze i DNK čoveka iznosi samo oko jedan posto. Pivski kvasac, čije ime i trezni teško izgovaraju (Saccharomyces cerevisiae), šarolikiji je nego ljudi i (neki) majmuni. I to po osnovnom građevinskom materijalu, po ciglama i malteru koji nas sve čine onim što jesmo. Čovek ulaže isuviše mnogo energije u poricanje veze sa svojim najbližim živim rođacima. Ljudi se prečesto uporno i uporno prečesto ponašaju kao malograđani koji negiraju svoju vezu sa „rođacima sa sela“, odnosno afričke džungle. I, kako to uvek biva, „selo“ ispliva na površinu. Jer ga nosimo u sebi dublje nego što nam se to može činiti. Tipično snobovsko gađenje koje mnogi osećaju prema teoriji i činjenici evolucije prirodnom selekcijom počiva upravo na navodnoj odvratnosti ideje o toj našoj rođačkoj bliskosti. Prve karikature usmerene ka liku i delu Čarlsa Darvina predstavljale su ga kao čovekolikog majmuna. Kao da je to neka sramota.

A uopšte nije. Savremena istraživanja naših rođaka iz džungle, bez uplitanja u genetiku, vrište o našoj sličnosti. Ili o odsustvu ljudske jedinstvenosti, svejedno. Jedna od takvih činjenica je dokazivanje kulture među šimpanzama. Tako je, i šimpanze imaju kulturu. Razlike u ponašanju među različitim grupama šimpanzi naučnici su dugo smatrali vezanim za varijacije u genetici. Međutim, više to nije slučaj. I šimpanze se uče ponašanju putem socijalizacije i specifične kulture. Međusobno udaljene kolonije šimpanzi različito spremaju hranu, koriste alate, različito se bište. I genetika sa tim nema nikakve veze. Roditelji i vršnjaci su ih tome naučili, i ove prakse se prenose generacijama, poput tradicije. Uz to, udaljavanje od tradicije se sankcioniše – od zabrane hrane i seksa, do starog dobrog udaranja po glavi. Ponašanje koje ljudi tako antropocentrično nazivaju „humanim“ – takođe nije rezervisano samo za humanoide. Altruističko ponašanje, odnosno ispomaganje drugih bez očekivanja neke nagrade zauzvrat, karakteriše i šimpanze. Čak i kada je potrebno uložiti značajniji trud, i to i prema jedinkama koje ne poznaju. Šimpanze takođe znaju da pomognu nepoznatima, i da ne traže ništa za to.

Od ratovanja, preko emocija, do seksa iz razonode, spisak ponašanja i karakteristika koje delimo sa šimpanzama postaje veći iz dana u dan. Odnosno, pronaći šta nas to zaista temeljno razlikuje postaje vraški teško. Genetičari sa tim nemaju problem: razlika u genomu je oko jedan posto. Dva kvasca iz našeg frižidera mogu biti različitiji nego naše dete i šimpanza u njegovom naručju, kao uspomena iz posete cirkusu. Primatolozi, a verovatno i čuvari po zoološkim vrtovima, ovo lako razumeju. Mi ostali obično imamo problem sa tim. Naivne maštarije o jedinstvenosti svoje vrste nalikuju na jednako naivne maštarije o jedinstvenosti svoje nacije, države ili grada. One su atraktivne, jer čine da se osećamo dobro u svojoj koži. Ali jednako tako umeju da odvedu u nepodnošljivu lakoću istrebljenja svih drugih koje smatramo manje nalikujućim na nas. Razlike su u redu, i umeju da zabave, pa i privuku. Ali u našoj međusobnoj sličnosti nalaze se istinska lepota i strast. Uzgred, i čovek i kvasac su rođaci, iako nešto dalji. Genom kvasca i genom čoveka imaju oko 30 posto zajedničkog. Valja se ponekad setiti toga uz čašu piva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari