Norveški filozof i društveni naučnik Jon Elster poslužio se basnom takozvanog Ezopa da bi ukazao na iracionalnost ljudskog svakodnevnog ponašanja. Takozvanog, jer je Ezopova istoričnost pod znakom pitanja, baš kao i istoričnost Homera, Isusa i sličnih spornih likova. Međutim, basna je dobro poznata i govori o lisici i grožđu koje je za lisicu neuhvatljivo. Dotična junakinja tada odmahuje šapom i gunđa da je grožđe ionako kiselo. „Kiselo grožđe“ je i naslov Elsterove studije, nekim neverovatnim slučajem prevedene i na ovdašnji jezik.


Ovaj ne tako lukavi lisičji mehanizam Elster je pronašao u gomili društvenog ponašanja svakog od nas, odnosno u slučajevima svakodnevnih racionalizacija naših neuspeha i nedostižnosti. Sjajan automobil za koji nemamo novca? Ah, ionako puno troši. Prelepa devojka koja nas je odbila? Pih, ima krive noge kada malo bolje pogledamo. Kako svedoči Elster, naše sklonosti, želje i strasti formiraju se prema tome šta nam je dostupno i pristupačno. I ovo je sasvim razumljivo. Zamislimo samo koliko bi nam život bio težak kada bismo stalno bili nesrećni jer nemamo stvari koje želimo. Teškoća bi bila nepodnošljiva jer, jednostavno, ne možemo imati većinu stvari koje želimo. I naši umovi tada automatski kroje naše želje prema našim mogućnostima.

Naravoučenije? Ima ih mnogo, ali bar jedno ima i političke posledice. A tiče se odnosa između Evropske unije i (građana) Srbije. Podrška pristupanju Srbije EU među srbijanskim građanstvom navodno je drastično opala. Političari malo potpiruju, a malo reaguju na tu drastiku, te je i među njima evropejstvo izgubilo na popularnosti. Mehanizam na delu je onaj lisice i grožđa. Evropa je teško dostižna? Nije nam nikad ni trebala. A, eno vidi, samo što se nije raspala. Drugim rečima, ono što je u celoj zavrzlami neobično bio je dosadašnji visok postotak podrške tim integracijama, a ne ovo navodno i naglo izvrtanje politike naglavačke.

Suština srbijanskog neuspeha da dohvati grozd nazvan Evropom, zbog kojeg sa takvom strašću brblja da je sve to tamo ionako kiselo, počiva na fundamentalnoj nesamerljivosti naših društava. Ova nesamerljivost se najbolje očitava u činjenici nikakve ili traljave implementacije gomiletine „presađenih“ evropskih praksi – ako nastavimo sa hortikulturnim analogijama. Od poverenika za informacije, preko obmudsmana i Parade ponosa, do kolektivne sprdačine sa evropskim jeretičkim zakonima o deci koja se mogu poveravati samo lekaru i krastavcima koji imaju propisan oblik – sve to preteško klija i cveta na tlu ovdašnjem. U izvesnom smislu, ambicije Srbije da postane deo tog društva, kakvo god ono bilo, takođe su neobične. I verovatno posledica grandiozne i implicitno nacionalističke slike koju Srbija neprestajno ima o sebi.

Na primer. Autor ovih redova je letos boravio u Las Vegasu. Navodno, u dotičnom pustinjskom „mestašcetu“ postoje i klubovi gde se u minuti troše hiljade i hiljade dolara, a kokain šmrče sa zadnjica prelepih devojaka. Međutim, on je sa svojim turističkim ruksakom i skromnim budžetom, jednostavno znao da u takvim klubovima za njega nema mesta, te da tamo nema šta da traži. Ako bi ga izbacivač-grdosija vratio sa ulaza uz reči „žao mi je, ne možete unutra“ – da li je u redu ljutiti se na dotičnog? Ili na Paris Hilton koja se unutra provodi? Da, slatko je pričati o društvenim nejednakostima, realnoj svetskoj nepravdi i činjenici da smo svi mi homo sapiensi sa više ili manje sreće da se rodimo tamo gde smo se rodili. Ali tim stvarima jednostavno nema pomoći. Pritom nije reč o kultur-rasističkoj razlici između finih i divljih, Rimljana i Varvara.

I hip hop klub u Las Vegasu i klub „Krajina“ kod gazda Radeta u Kligendorfu gde za vikend nastupa Seka verovatno su podjednako ukusni ili neukusni. Ali svaki na svoj način, kao međusobno nesamerljivi, nespojivi i daleki. Isto je i sa klubovima „Evropska unija“ i „Srbija“ na Starom kontinentu. Ako naš trpanjac tamo gde nam nije mesto usput otvori neke vidike i obogati iskustvo – biće sjajno. Ali je suvislije biti pesimista povodom toga. A i svega ostalog.

Jer, Elsterovo naravoučenije je neumoljivo – ljudi oblikuju svoje želje prema onome što osećaju kao izvodljivo i dogledno. Nerealistični scenario prema kojem je seksi Šveđanka nazvana Evropom dostupna našim grubim i pohotnim rukama jednostavno se obio o glavu pijanu od strasti. Pokazalo se da dotična vitka plavuša bujnih grudi ima sasvim realistične zahteve. Da se očešljamo, obrijemo, operemo zube, promenimo garderobu, zaradimo više novca, uredimo stan, promenimo prijatelje, kupimo bolji auto, sredimo odurne životne navike. Bili ovi zahtevi pohvalni ili ne, fer ili nefer, oni su komplikovani i daleki. Nije ništa neobično što ćemo tada radije odmahnuti rukom. I pojuriti debelu Ruskinju sa šanka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari