Nekoliko stvari je van sumnje. Prva: da Nobelova nagrada za mir znači puno novca. Marti Ahtisari, laureat iz 2008. godine i čest gost ovih prostora, dobio je nešto više od milion evra, uz medalju, diplomu i ugled. Druga: da je Nobelova nagrada za mir prilično kontroverzna. Najsvežija je ona udeljena Baraku Obami (2009), kao predsedniku koji je na tom mestu u trenutku nominacije sedeo čitavih 12 dana. Još nezgodniji mirovni Nobel bio je onaj dat Jaseru Arafatu (1994) jer je pristao na prestanak ubijanja jevrejskih civila – nakratko. Arafat je bio osnivač Fataha, grupe čiji je posve mirotvorni cilj „uništenje cionističkog ekonomskog, političkog, vojnog i kulturnog postojanja“.

U redu, Arafat se vremenom transformisao u diplomatu i uticao na okovratnu modu studenata filozofskih fakulteta širom sveta, a nagradu je dobio za mirovni sporazum u Oslu iz 1993. godine koji je zvanično okončao arapsko-izraelski sukob. Ili to taj sukob još uvek traje? Sličnih blamova je bilo i pre. Henri Kisindžer je 1973. godine dobio svog mirovnog Nobela za okončanje rata u Vijetnamu. Pritom se zaboravilo da je pod njegovim državnim sekretarovanjem, i samo par godina pre, po Kambodži od američkih kasetnih bombi stradalo više stotina hiljada ljudi. Problematični su i Nobeli, odnosno likovi i dela, dalaj-lame i Majke Tereze, ali o njima drugi put. Cinici će reći kako ovo i nije toliko neobično. Uostalom, Alfred Nobel je većinu svog novca i zaradio – dinamitom. Možda je zato Gandi nikada nije dobio.

Međutim, lično najružnija slika iz Osla bila je ona kada je Nobel za mir otišao Alu Goru (2007) za dokumentarac i Powerpoint prezentacije o globalnom zagrevanju. Teško je razumeti na koji način njegova promocija ekoloških tema utiče na mir u svetu. Još je teže objasniti činjenicu da kuća u kojoj Al Gor stanuje troši dvanaest puta više energije od američkog standarda potrošnje iste, a koji je već visok i sam Gor ga kritikuje. Jer upotrebom fosilnih goriva kakva je sada, čovek navodno utiče na globalno zagrevanje i slične babaroge nezimogrožljivih. Pritom, putujući avionom i držeći zapaljive govore, propušta da istakne kako sam poseduje gomilu akcija u zlim naftaškim kompanijama. Ono što je u svemu posebno odvratno jeste ko nagradu te godine nije dobio. Naime, među nominovanima te 2007. godine bila je i poljska medicinska sestra Irena Sendler, koja je u Drugom svetskom ratu iz varšavskog geta spasila više od 2.500 jevrejske dece. Uhvatio ju je Gestapo i ona uprkos mučenju nije otkrila njihova imena ili lokacije. Zatim je, sa dve slomljene noge, pobegla iz zatvora, vratila se u geto i nastavila da spašava još dece. Pošto je 2008. godine preminula, više ne može dobiti Nobelovu nagradu za mir. Ali, takvi filmovi ne pune bioskopske dvorane.

Dakle, Nobelova nagrada za mir odavno je politička i moralno kontroverzna. Na takozvanom lokalu, posve tradicionalno, takva je bila i nedavna. Kina i vrhovi mirotvorenja poput Rusije ili Sudana bili su na jednoj strani političke debate o miru, a na drugoj behu jednako mirotvorne Amerike, Engleske, Francuske i Nemačke. I jedni i drugi lobirali su za svoje, dok je dobitnik Li Žiabo sedeo u kineskom zatvoru. Njega je cela ta probuđena gužva mogla samo još više boleti, zbog nervoze kineskih čuvara i lakoće upotrebe njihovih pendreka. Ponašanje Srbije bilo je žalosno koliko i indikativno. Mantra o saradnji i sa Istokom i sa Zapadom, i sa Vašingtonom i Briselom, ali i Moskvom i Pekingom – ogolila se u svoj svojoj besmislenosti. U situacijama poput ovih, a one su nažalost političke, a ne ljudskopravaške ili mirotvoračke prirode, trebalo je doneti političku odluku, u skladu sa svojim interesima. Ono što je Srbija uradila bilo je doneti jednu, a zatim je brzo povući, što samo može da nervira i jedne i druge strane u toj debati ni o čemu. Ovo je verovatno najmanje unosno rešenje od svih. Jer implicira državnu politiku koja je neozbiljna, smotana i neodređena. Pre svega takvi nikome ne trebaju i ne koriste. Trabunjanje i tumaranje daleko su nezgodnije spoljnopolitičke strategije od takozvane servilnosti ili dodvoravanja.

Još jedna stvar je van sumnje. Uprkos dobrim i raznovrsnim namerama Alfreda Nobela, nauka je ta koja pre svega zaslužuje pažnju, plakete, medalje, novac i čast. A ne politika zaodenuta mirom. Uostalom, i sam mir je problematična kategorija jer označava jedino – odsustvo rata. U stvarima kao što su fizika, hemija ili medicina stvari su mnogo jasnije, preciznije i metodičnije. Iako i one nisu lišene nezgodacija, naučne kontroverze i njihovo rešavanje u krajnjem bilansu donosi jedino korist. Aktivizam ljudi koji se bave naukom jeste onaj koji zaista doprinosi blagostanju čovečanstva. I Srbija i svet bi se mogli više zainteresovati za njih. Tada će doći i taj dugo željeni mir.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari