Obijanje Kosova o glavu 1

Ovaj sociolog i kolumnista već mesecima učestvuje u jednom odličnom istraživanju Centra za nove medije „Liber“, prikupljajući i detaljno analizirajući govor na društvenim mrežama u Srbiji o Kosovu.

I sad, kažu podaci, poveći deo onlajn komentatora na Fejsbuku i Tviteru celu tu kosovsku petljanciju o(t)pisuje kao izdaju. Ali, jedan drugi i sve veći deo onlajn kliktača poziva na prihvatanje realnosti prema kojem je Kosovo poodavno nezavisno ili izgubljeno. Naprosto, internet je čudna šuma sa raznim ljudskim životinjama pred računarima. Dakle, mnogi (otprilike, svaki četvrti) internetlija tvrdi da treba priznati ili bataliti to Kosovo u ime mira, ekonomije, Evrope i spomenute realnosti. Dok neki drugi fejsbukovci i tviteraši (njih 5-10%) smatraju da valja uzeti oružje i iznova se obračunati sa kosovskim Albancima (iako bi mahom voleli da to oružje u ruke uzme neko drugi, recimo Putin ili Legija, a ne oni sami). Ništa neobično, Srbija je podeljeno društvo, pa se ta podeljenost preslikava ili preliva i na društvene mreže.

Međutim, onda se dogodilo nasilno i nepotrebno hapšenje, razvlačenje i proterivanje Marka Đurića sa Kosova, uz prateće zveckanje oružjem i sveopštu papazjaniju sa obe strane granice. Koja se zatim izlila na internete, i to na jedan sasvim neobičan i veoma indikativan način. Naime, čak 83% komentatora na društvenim mrežama u Srbiji su događaje u vezi sa Đurićem bili percipirali kao svojevrsnu obmanu, prevaru ili insceniranu političku manipulaciju. Neobično nadahnutim rečima, srbijanska onlajn javnost je svu tu nacionalnu egzaltaciju opisala i kao: „predstavu“, „glumu“, „igru“, „igrokaz za narod“, „dramu“, „ujdurmu“, „laž“, „veštačku krizu“, „dogovor“, „farsu“, „marketing“, „spinovanje“, „fol“, „foru“, „kuknjavu“, „patetisanje“, „mešetarenje“, „mlaćenje prazne slame“, „sramotu“, „lupetanje“, „nasamarivanje“, „zamajavanje“, „zajebavanje“, „podmuklost“, kao nešto što „mnogo smrdi“ ili čak kao „arlaukanje iz Beograda“. Na ove podatke se zatim bio osvrnuo i sam predsednik Aleksandar Vučić, opisujući ih kao neopevanu glupost i budalaštinu.

I sad, postoji taj jedan sjajni sociolog Vilijam Tomas koji je još 1928. godine genijalno primetio sledeće: ako ljudi definišu neku situaciju kao realnu, ona je realna po svojim posledicama. Drugim rečima, ukoliko mislimo da nas žena vara, da nam se deca drogiraju, i da nas kućna pomoćnica potkrada, mi ćemo se realno ponašati u skladu sa tim verovanjima. Pa ćemo špijunirati ženu i decu, i otpustiti kućnu pomoćnicu, bez obzira na to da li je ovo istina ili jok. Lični utisci su možda subjektivni, pristrasni i netačni, ali su baš oni ti koji rukovode našim ponašanjem. Brokeri koji veruju u nastupajuću krizu će da prodaju deonice, učiteljice koje veruju da je učenik prepisao (a ne naučio lekciju) će mu dati jedinicu i tome slično. A isto je i sa Kosovom. Ukoliko ljudi masovno veruju da je hapšenje Marka Đurića bilo zaveraški inscenirano i dogovoreno, onda je to verovanje nešto što moramo uzeti u obzir kao situaciju koja je „realna po svojim posledicama“. Iako je, hvala Okamovoj oštrici, zaista tanko verovatno da su Vučić i Tači, negde na branču na Menhetnu, bili dogovorili ovo hapšenje kao veštu logičku fintu za sirotinju, a ona je ispala još jedna šeprtljava i nespretna taktika za kamufliranje naše gologuzije.

Verbalna kanalizacija internetskih društvenih mreža ukazala je i na još par važnih zaključaka. Prvo, hapšenje i proterivanje Đurića bilo je percipirano kao „obmana“ i u kontekstu dominantne (ili sociokulturno hegemone) lagarije i političke lukavštine o položaju Kosova u okvirima Republike Srbije. Jer, ukoliko je bilo moguće da srbijanski direktor Kancelarije za KiM odistinski završi sa lisicama na rukama, a zatim i bude izbačen sa Kosova kao pijani gost iz saluna na Divljem Istoku, onda se iluzija o „Kosovu je Srbiji“ otrežnjujuće raskrinkava, raspada i rastače kao mehur od sapunice. Kojeg je naduvavala baš svaka politička klasa od 1999. godine do danas. I mnogi je internet komentator tada upućivao i na ostale simbole traljavog suvereniteta Srbije na Kosovu, od automobilskih tablica do međunarodnih pozivnih brojeva. Drugo, ceo taj balegarluk i splačinarstvo oko Đurićevog hapšenja, na društvenim mrežama je umnogome bio iskorišćen za narajcanu kritiku vlasti i svih njenih personifikacija. S tim u vezi, nije bilo čak ni prirodne, ljudske empatije prema samom Đuriću, uprkos alhemijskim pokušajima da se ista medijski proizvede i napumpa na omlitavele patriotske mišiće. Hektolitri izlivene netrpeljivosti, ozlojeđenosti, rezignacije, ogorčenja i nezadovoljstva na internetu, verovatno nisu ni imali toliko veze sa „Kosovom“ koliko sa odijumom koji u onlajn sferi neretko prati srpsku vlast. Bilo je to iskustvo nalik na kolektivnu psihoterapiju, katarzu, ili kritičko ispuštanje jednog poodavno zapečenog ventila od strane građanina Petra Petrovića sa uplatnice.

Što ne znači da je sve to dobro, naprotiv. U obe komentatorske varijante, razotkriva se jedno duboko i strukturno nepoverenje građana u vlast i u političke institucije u Srbiji uopšte. Kako to argumentovano dokazuju sociolozi, upravo je poverenje u društveni sistem ključno za uspeh tog društvenog sistema. Ovo paralelno znači i da je nivo međuljudskog poverenja u širem srpskom društvu na veoma niskom nivou. Zbog čega se po tri puta vraćamo i histerično drndamo onu kvaku na ulaznim vratima, proveravajući da li smo bili zaključali kuću ili stan. Ukoliko čak 83% komentatora na društvenim mrežama u Srbiji smatra da je hapšenje Marka Đurića bilo svojevrsna obmana, predstava, prevara, manipulacija ili zavera koja je iz raznih političko-interesnih razloga organizovana od strane političke klase u Beogradu i/ili Prištini, u pitanju je prvorazredni društveni problem. Ovoliki nivo nepoverenja u iskrene i dobre namere predstavničke vlasti zapravo dovodi u pitanje i same osnove demokratije u Srbiji, a ne samo problematiku mirnog rešavanja „kosovskog čvora“ u budućnosti. Građani Srbije koji su aktivni na društvenim mrežama upadljivo ne veruju u „zvaničnu verziju“ medijski prikazanih događaja, i to jeste činjenica koja mora da upozorava. Široko rasprostranjena praksa širenja teorija zavere po srpskom društvu tada uzima svoj danak u mentalnoj krvi. I onda postaje moguće da poverujemo u vaskoliku režiju od strane nekakvih političkih mračnjaka, pošto se zastava zabodena na površinu Meseca ili pak Kosova u vakuumu našeg mikrokosmosa, eto, ne vijori onako kako mislimo da bi trebalo.

Naravno, komentatori po internetima zaista rasipaju reči kao krave balegu, jer mišljenja su poput stražnjice (svako ih ima). Pa gnevno urliču i frustrirano bogorade, nalik na morža koji porađa kombajn. Ali, uprkos tome, korisno je dobro promisliti istraživanja društvenih mreža u duboko podeljenom srpskom društvu. Još jedared, komentari i tvitovi javnosti na temu Kosova ukazuju na to da bi jedni ratovali, a drugi se mirili. Da jedni istrenirano pišu „svaka čast Vučiću“, dok drugi iznervirano Vučića ne mogu očima i prstima po tastaturi da vide. Za jedne je sve što se povodom Kosova radi izdaja, za druge realnost, za treće trgovina, a za četvrte obmana. Kojoj grupaciji i kom onlajn carstvu će se onda prikloniti Aleksandar Vučić i država Srbija nad kojom on suvereno vlada? Jer opozicija neodgovorno ćuti i čeka poput buve u krasti, podlo misleći da je to posve suvislo i politički lukrativno (za njih same). Od odgovora na to važno svrstavajuće pitanje zavisiće i naša budućnost i naše blagostanje, pri čemu od svih nas zajedno zavisi da li ćemo Vučiću pripomoći u toj odluci ili ne. I ostati moralno superiorni pred ogledalom, ali zato ne i pred našom decom.

Najzad, možda će Aleksandar Vučić kosovskom problemu pristupiti onako kao što se uobičajeno jedu – trešnje? Znači, zažmuriti i sažvakati tu prokletu voćku, bez razmišljanja o pratećim crvima u njoj. I progutati sve one zajedljive, cinične i besne gliste po društvenim mrežama. Kakav god rasplet nas očekuje, srbijanski onlajn komentari upućuju na to da već viđena etnonacionalistička politika prema Kosovu, iako starija od Smilje Avramov, jednostavno nema budućnost. Potrebna su nova rešenja i sasvim nove paradigme. Iako ostaje razumna zapitanost da li dotične politike umeju da iznesu i predlože ljudi koji nisu novi, već su i sami već viđeni. Ni sijalicu nisu izmislili prodavci sveća. Redovni i dobro uhlebljeni zveckači oružjem poput Aleksandra Vulina i njemu sličnih ruskokolonaša već parazitiraju na pažljivom zapuštanju ovog naroda i države. Ako je verovati internetu i njegovim konzumentima, „hendlovanje“ situacije oko Marka Đurića od strane vlasti zapravo se obilo o glavu toj istoj vlasti. Niti su se smirile regionalne i međuetničke tenzije u ime proklamovane „stabilokratije“, niti se uvećala podrška za izrečenu državnu politiku o potrebi za „istorijskim“ sporazumom ili rešavanjem kosovskog pitanja već jednom. Otuda je neophodno jedno mnogo pažljivije i promišljenije reagovanje Beograda na ponašanje prištinskih vlasti ili na kosovsku problematiku u celini. I baš zato se ne sme potceniti, niti zanemariti autonomni i kritički duh korisnika društvenih medija u Srbiji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari