Stav maćehe 1

Kako ono beše? „Stavovi su kao guzice – svako ih ima“.

Pa tako onda svoj stav ima i Srpska pravoslavna crkva o Kosovu. Naime, telo koje se(be) zove Sveti arhijerejski Sabor nedavno je bilo usvojilo stav i poručilo pastvi, vlasti i belosvetskoj javnosti da zvaničnici Srbije „nikada ne daju saglasnost na otuđenje ili podelu Kosova“. Pretnja anatemom je srećom izostala. Ovaj politički stav, tvrd kao stolica, dopunjen je i stavovima iz oblasti mitologije, teritorijalnih pretenzija, i antimodernosti, a zatim je sve to samonazvano „pastirskom porukom“ i „očinskim apelom“, amin. Pošto je u pitanju nedvosmisleni pritisak na vlast i neprimereno mešanje u svetovne stvari, uz prateće brkanje balkanskih lončića, predsednik Srbije Aleksandar Vučić je tim povodom replicirao iz bratskog Azerbejdžana. U duhu fraze sa početka ovog teksta, naveo je da crkva „ima pravo da iskaže svoj stav“, ali i hrabro odbrusio da je ovakav stav nerealan i da ne nudi rešenje. Arhimandrit Vučić je dodao i da je Srbija sekularna država i da crkva ne treba da donosi ključne političke odluke. Aleluja!

Mnogo je nesporazuma oko dežurnih „imača stava“ u našem društvu i na društvenim medijima, a koji se zatim (ne)vešto izvlače, pozivaju ili sakrivaju iza moderne i prosvetiteljske vrednosti o „pravu na“ stav ili svoje mišljenje. Slično je i sa raznim ministrima koji izjave ili tvitnu nešto nakaradno i neprimereno, a zatim narajcano treniraju svoju odbranu i zaštitu kroz pravo na slobodno mišljenje. Međutim, kada isto to uradi „duhovna mati“ ili maćeha crkva, stvari postaju neobično bizarne. Jer, crkva je stolećima gušila, progonila, inkvizicionirala, krstaški pohodila i na lomači spaljivala sve one sa različitim stavom i pogledima od njihovog, i opet bi to isto radila (samo da joj dozvolimo), a danas se zaklanja iza pluralizma, slobodnog mišljenja i cvetanja hiljada stavova. S tim u vezi, u celoj toj gužvi postoji još jedna zabuna ili lukavstvo uma. Puko pravo na stav ili mišljenje ne znači da su taj stav ili mišljenje validni. Niti da ne mogu da budu predmet osude, kritike i prezira. Baš kao što su i „ukusi različiti“, i o njima se šatro „ne raspravlja“, ipak postoje i slano, slatko, ljuto i kiselo, odnosno bljutavo, gorko i nesvarljivo. Drugim rečima, to što „imamo pravo na stav“, istovremeno i nipošto ne znači da je taj stav suvisao, ispravan, legitiman, istinit ili vredan (pažnje).

A u slučaju crkve, on to po definiciji nije. Uostalom, Srpska pravoslavna crkva je organizacija koja se u protekle tri decenije pošteno obrukala u pogledu svojih stavova o Srbima, Srpkinjama i državi Srbiji. Da li pažnju i ozbiljno razmatranje zaslužuju stavovi pripadnika SPC o, na primer, ženama („Pokrivanje glave je simbol pokornosti žena mužu i crkvi, to je znak vlasti muškaraca nad ženama“, rečima patrijarha Pavla), abortusu („čedomorstvu i kultu smrti koji je uzeo maha u savremenoj zapadnoj civilizaciji“, prema stavu Sabora SPC) ili homoseksualnosti („smradu sodomskom“, rečima mitropolita Amfilohija)? A mnogi bezbožnici, vatikanski odmetnici i ostali nekrsti u bivšoj Jugoslaviji su na svojoj koži osetili kako Srpska pravoslavna crkva gleda na rešavanje konflikata. Razni ratni zločinci, a izvesni „Škorpioni“ su se i bogougodno snimali kamerom, prvo su odlazili u crkvu po „stav“ i prstohvat svete vodice, pre nego što su išli da siluju i ubijaju žene, decu i starce. Stavovi SPC o Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću i danas se kreću u rangu od relativizacije do kanonizacije. Konačno, da li o politici države Srbije treba da odlučuje organizacija koja ne plaća porez toj državi Srbiji?

S druge strane, ovakvi argumenti mogu delovati jeftino. To što su neki konkretni crkveni zvaničnici huškali na rat i nasilje, imali seksualne odnose sa decom i mladićima, ili to što voze „audije“ i „mercedese“, zaista ne mora automatski da delegitimiše stav Srpske pravoslavne crkve o Kosovu ili o bilo čemu drugom. S tim u vezi, ukoliko prihvatamo i razumemo da, na primer, nije „islam“ kriv za islamski terorizam, onda ni „srpsko pravoslavlje“ nije krivo za blagosiljanje ratnih zločinaca i bahati vozni park pred Patrijaršijom, zar ne? SPC ima mnogo dužu istoriju, identitet, tradiciju, značaj i sav taj džez od ovih „desnih skretanja“ i prvobitne akumulacije kapitala u proteklih par decenija, pa zato valja uvažiti ili bar razmotriti šta to oni smatraju. Pa, jeste, ona ima sve to, i ne, ne treba ih ni uvažiti, ni razmotriti. Kako to? Zato što je i duboka, strukturna logika organizovanih religija i crkava ta koja je moralno, politički i društveno problematična i opasna. Jer, za one sa jeftinijim ulaznicama, Srpska pravoslavna crkva svoje učenje mahom zasniva na tekstu koji se popularno zove „Biblija“, jednom teško čitljivom i često prevođenom bestseleru iz noćnih stočića po hotelima širom sveta. A upravo je taj tekst – dakle, sama osnova crkvenog učenja – uz par veštih literarnih i zgodnih filozofskih izuzetaka, jedna podugačka proslava ubistva, genocida, silovanja, ropstva i nasilja. I koja je sve samo ne moralno-politički nauk za 21. vek.

Prema tom učenju, bog je stvorio nebo i zemlju, biljke, živuljke i čoveka (i od čovekovog rebra ženu), a zatim je nakon njihovog nepočinstva osudio i sve njihove nerođene potomke na patnju i bol. Kada su isti počeli da se množe, odlučio je da su grešni, pa je organizovao totalni genocid u vidu poplave. Ubrzo je spržio i sve stanovnike dva grada, jer su upražnjavali analni seks. Avramu, duhovnom ocu Jevreja, hrišćana i muslimana, naredio je da zakolje sopstvenog sina Isaka, uz pouku da su pokornost pred autoritetima važniji od nevinog dečjeg života. Namerno je „očvrsnuo“ srce egipatskog faraona, da bi nevinim, ali „neizabranim“ civilima doneo fantastičnu patnju u vidu žaba, skakavaca, komaraca i obadi koji su im uništili stoku i letinu, a zatim i kugu, kožne čireve, oluju i mrak, a najzad i smrt prvorođene dece. Deset božjih zapovesti, taj „veliki“ moralni kodeks, upadljivo ne kriminalizuje ropstvo, silovanje, mučenje i genocid nad nevernicima, već samo verski pluralizam i bogohuljenje, preljubu, svađu sa roditeljima i rad subotom. Ima tu i afirmativnih i rathohuškačkih priča o genocidu nad Madijanima, Hetitima, Amoritima, Hananima i sličnim nepravovernim narodima. Zagovara se silovanje nevinih devojaka (Brojevi 31: 14-18) i sveopšte klanje („U gradovima ovih naroda, ne ostavi u životu nijednu dušu živu, nego ih zatri sasvim…“, Ponovljeni Zakoni 20: 14-17). Dok, prema Mateju (10:34) i sam Isus iz Nazareta poručuje: „Ne mislite da sam ja došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir, nego mač“. Najzad, svemogući, premudri i dobri bog nije mogao da smisli bolji način da oprosti „grehe“ čovečanstvu (koje su, uzgred, počinili njihovi davni praroditelji) od nepojamnog mučenja nevinog čoveka, i to sopstvenog sina. Šta je tu tačno logično, humano i moralno?

Jednostavno, Biblija, ta osnova vere (i) Srpske pravoslavne crkve, reklamira svet koji je zapanjujuće brutalan u svom nakaznom divljaštvu. U takvom svetu, ljudi sa lakoćom porobljavaju, siluju i lišavaju života članove svoje porodice, ratni komandanti ubijaju civile i decu bez izuzetka, a žene se kupuju i prodaju kao seks igračke. Čak i sam judeohrišćanski bog lično muči i masakrira na stotine hiljada ljudi zbog trivijalne neposlušnosti, ili eksplicitno naređuje nasilje i genocid svojim samozvanim predstavnicima na zemlji. Možda su spomenuti „Škorpioni“ ipak bili na tragu nečeg sasvim biblijskog kada su bili pucali u potiljak bošnjačkoj deci i tinejdžerima žicom vezanih ruku? Deci koja, o jeresi, ne priznaju Isusa Hrista kao svog spasioca? No, hvala modernosti i prosvetiteljstvu, sve ove prakse, događaji, ponašanja i, najzad, stavovi danas se smatraju za duboko nemoralne i skandalozne. Isto to misli i većina hrišćanskih vernika, i naravno da su većina pravoslavnih hrišćana danas sasvim tolerantni i humani ljudi. Danas je jasno i da je Biblija pisana isto kao i „Vikipedija“. To jest, da su je u periodu od čak 500 godina haotično škrabali, brisali, lektorisali, revidirali i „editovali“ nebrojeni anonimni autori sa različitim stilovima, dijalektima, stavovima i zamislima, da bismo danas imali ovaj skup etičkih kontradikcija i umobolnih ponavljanja kao osnovu hrišćanske „vere“. Međutim, da li zaista želimo da nam taj skup bliskoistočnih mitova, i odbrane genocida i nasilja od pre kvadrilion godina, kroji društvenu, političku i posleratnu stvarnost u vezi sa Kosovom? Organizacija ili institucija koja počiva na ovakvim i sličnim bajkama, jednostavno nije i ne sme da bude moralni arbitar za bilo šta. Budimo vernici ako to baš jako želimo, ali proterajmo crkvu iz naše dnevne (geo)politike. Jer, pre će biti da je „duhovna mati“ crkva samo još jedna brutalna, neosetljiva i zla maćeha.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari