I ja sam bila u Berlinu, gotovo čitave protekle nedelje. Gete institut je, naime, sakupio pozorišne ljude, veoma mlade, da u povodu izvođenja predstave „Bojno polje sećanja“ u Hau tetru (Hebell am Ufer), u režiji Hansa Vernera Krojcingera i Regine Dura, budu u Berlinu u intenzivnom jurišu na pozorišta, njihove uprave, da ih sagledaju iznutra – od scena do načina finansiranja: Deuckes Teatar, Maxim Gorki Teatar, Hebbel, koji je bio i neka vrsta domaćina, stecišta i pribežišta i, naravno, Volksbuhe, na Trgu Roza Luksemburg.

U Volksbuheu je poslednje večeri našeg avanturističkog putovanja po Berlinu počeo predstavu „Kockar“ Fjodora Dostojevskog u režiji Kastrofa u sedam časova, da bi je završio, sa publikom u transu, posle ponoći. Kakva pozorišna moć ovog ansambla, kakva suverenost, kakva kritičnost, kakvo skakanje u stomak ruskoj „duši“, liberalizmu, tranzicija, kondicija da se rasprave kontradikcije savremene Evrope, sve sa osvrtom na Las Vegasove kockarnice, fetiše, vlast novca. Rotacija u ovom teatru ima prečnik od osamnaest metara i pred vama se okreće savremeni svet sa svim svojim rekvizitarijem, nasleđenim i novim, i sa onima koji o njemu iznose svoje mišljenje izgovarajući deset šlajfni u jednom dahu, bez psihologije, izloženi i smeli u vlasti nad sobom, kao u nekoj vrsti borbe za svaku reč i svaki čin. Čuli smo da je Volksbine sto posto pokriven od države, a kada vidite šta rade za sve te pare, kažete – zaslužili su ih. Zgrada tog teatra u artedeko stilu, iz koga proističe i nešto šperovsko u docnija vremena, a onda ono imperijalno poput zdanja podignutih u Moskvi, pravo je mesto da se razmisli o svemu, a pogotovo o novoj borbi za resurse i za dominaciju nad istorijom, mrtvim i živim svetom.

Boris Buden je vodio razgovor o predstavi „Bojno polje sećanja“ koncentrisanu na Veliki rat. Pravo bojno polje jeste memorijalizacija evropske kulture, kojom se bavi i u knjizi „Uvod u prošlost“ sa Žilnikom, i u povodu knjige Darka Suvina „Samo jednom se ljubi, Radiografija SFR Jugoslavije“, u izdanju Roze Luksemburg, knjige koju gotovo niko ne prikazuje, a u njoj je prikazano sve, Buden kaže „Naprijed, sjećajući se“.

„Bojno polje sećanja“ je dokumentarna predstava koja istražuje, sa stanovišta Ransijevog „Učitelja neznalice“, Veliki rat, kontekst i tekst; glumci su svedoci istorije i njeni istraživači, pred nama je ponovo ploča Principu u čast koja se poklanja Hitleru četrdeset i prve, i koju Narodnooslobodilačka borba i Tito vraćaju na svoje mesto. I onda, onda smo ponovo u Sarajevu. U razgovoru nakon predstave činilo mi se važnim reći da bi i Evropa, a i Srbija i Hrvatska bolje stajali na svome mestu kada bi insistirale da se Bosna i Hercegovina odmah primi u Evropsku uniju.

Berlin je to mesto istovremenog napredovanja i sećanja. Neprekidne kritike i afirmacije, mišljenja i akcije.

„HAU“ je „teatarska platforma“ ne u projektima, već u praksi, u stvarnosti. To je zapravo jedan teatarski i intelektualni punkt, danonoćna radionica, od jednog Hebela ka drugom, prekrasnim dvorištima, tu se neprekidno plete i raspliće, misli, raspravlja i gleda. Taj prostor Jana Baškau, menadžer produkcije, i Ane Kinone, umetnička direktorica, skladaju na osnovi akcija i smisla umetničkog i političkog angažmana.

Čitavu ovu turu predvodila je Julijana Štegner, ona je „šefica“ Gete instituta u Atini, izazvala je pesničku zahvalnicu grčkog umetničkog para, pesnika Kostasa Gakisa i Eleni Eftimiu, beskrajno lepu i tužnu, baš grčku, pesmu o poplavama u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj, spevanu na stihove Pabla Nerude (par blizak – kome drugom – Sirizi). Govorili su o solidarnosti u narodu kome ništa drugo nije preostalo i zato je tako snažno.

I Užice ima svoju Julijanu, Ane i Janu, to je Ružica Marjanović (jedna za tri!), profesorka književnosti, i građevinac, sve zna i o mostovima i o branama i o vodosnabdevanju, posebno užičkom, osnivač festivala „Na pola puta: književni šok“. Gledala sam je i slušala u dokumentarnom filmu o njoj. U intervjuu u „Vremenu“ ona govori: „Nastava književnosti u našim školama koncipirana je tako da mlade ljude udaljava jedne od drugih i da razvija svest u posebnosti etničkih grupacija kojoj učenici pripadaju.“

Slušala sam mnogo o Ružici, ali sam u Užicu videla učinak njenog rada na upravo takvom obrazovanju, nakon izvedbe predstave „Neprijatelj naroda“ Ibzena po Brehtu u režiji Zlatka Pakovića (CZKD), u Narodnom pozorištu. Ovo je gostovanje dogovoreno sa Ružicom upravo u trenucima sloma užičkog snabdevanja vodom, jer njegova je tema bila tako aktuelna, ali još važnija – poduka (Breht), dakle, sloboda Dr. Stokmana, koji javno progovara o zagađivanju vode u banji, po svaku cenu, i o obrazovanju (ne edukaciji) koje počiva na istini i nemanju. Većina učenika postavilo je u razgovoru posle predstave upravo ona pitanja koja postavlja i predstava. Kako da verujemo da smo mi ti koje smo čekali? Toj veri u sebe i prepoznavanju istine, u literaturi i životu, uči ih Ružica.

Na njen poziv, pre povratka u Beograd, bili smo u Užičkoj gimnaziji, u kojoj su se školovali Dimitrije Tucović, Dragiša Lapćević, Ljuba Davidović, Ljubomir Stojanović, Milkan Pećinar, Kirilo Savić (koji je u Rusiji onomadne, pre Velikog rata sazidao hiljade kilometara puteva, možda je i on inspiracija Ružičina, građevinac, graditelj).

Direktor gimnazije Živojin Pavlović govori o značaju srednjeg obrazovanja, o fundamentu izbora za budućnost, u ovoj gimnaziji pisci drže časove književnosti u saradnji sa profesorima kojih ima šest, i Ružica, naravno. Na zidu izvanredno sređene biblioteke, u kojoj zasedaju učenici – portreti Kiša, Pekića, Selimovića, Crnjanskog i, naravno, Ive Andrića.

U ovoj gimnaziji vlada intelektualna i prosvetarska atmosfera. Rekla bih to po miru i usredsređenosti i đaka i profesora, vidi se to na hodnicima i u susretima, u naslanjanju ruke na rame, i po osmesima. To je svet bez nasilja.

Nema nijedne biljke u hodnicima koja nije zelena, nema onih strašnih saksija sa po dva požutela patrljka. A onda je tu i čista, i za sve (ne zaključava se i ne deli se na onu za goste i onu za đake i studente) jedna od ključnih institucija našeg naroda, institucija toaleta, prvog uniseks toaleta u ovim našim krajevima, koji zaista blista. Prošle godine sredili smo tavane, kaže direktor u održavanom kabinetu u kome su se skupili i profesori i učenice sa dodatnim pitanjima o predstavi koju su gledali. Imaju problema sa sustanarstvom ekonomske škole, međutim, mesta ima i u vojnim zdanjima, koja „nisu više u funkciji vojske“.

Eto, to su oni koje smo čekali i koji su bjela lica sred Užica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari