U beogradskom pozorišnom svetu, i u pauzi proba, a posebno u bifeima prepričavala se, sa kolena na koleno, kao primer bukvalnosti, anegdota (anegdote su konstitutivni stub pozorišnog života ili kao što je napisao Bogdan Tirnanić – „Kakva Srpska kafana takav Atelje 212“), kako je Milivoje Živanović tokom proba predstave „Na rubu pameti“ (M. Krleža) pitao Matu Miloševića, reditelja, gde su ta vrata kao pojašnjenje za repliku „Vrata uma mog“ – „Gde su, Mato, ta vrata?“

Pa gde su vrata poglavlja pristupa Evropskoj uniji, vrata „poglavlja“ i kad će se ona otvoriti. Gde su vrata mozga našeg? I bilo bi dobro, jako dobro, ili da se ta vrata jednom otvore, ili da se prestane sa neprekidnom pričom o njihovom budućem otvaranju. Sav taj novogovor liči na obećanje zagrobnog života, posle koga će neko u raj, a neko u pakao. Pretvaraju se pregovori u sve apstraktniji pojam, i gotovo da je ta apstrakcija jedina koja je umu ovdašnjem pristupačna.



Slobodan Milošević bio je dezorijentisan u odnosu na svet i Jugoslaviju, u vremenu i u prostoru, a današnji vlastodršci dezorijentisani su i u prostoru i vremenu današnje države i ovog grada Beograda.



Kapacitet za apstraktno mišljenje o evrointegracijama, i poglavljima, razvijen na račun svih celina koje traže upravo sposobnost takvog mišljenja, kao što je prosvetni ili zdravstveni sistem, a posebno prostorno planiranje gde se svakodnevno, konkretno i praktično, na terenu, bije ljuti boj potpuno suprotstavljenih politika i rešenja, bolje rečeno interesa.



Skoro je bilo objavljivano kako je ovdašnja ekološka slika jedna od najgorih (međunarodno i interdisciplinarno) te srazmerno tome da je poglavlje koje se odnosi na ekologiju najteže „otvoriti“ (gde su ta vrata?), međutim kako se ovih dana najavljuje – svi nelegalno sagrađeni objekti imaju biti legalizovani po hitnom postupku.



Logično, kao što je i bliža prošlost legalizovana, i ekspropisana. Radi se od „više od milion“ takvih objekata. I subjekata.



Jedno nelogično pitanje. Kako se mogu otvoriti vrata poglavlja o ekologiji, i istovremeno legalizovati svi nelegalno podignuti objekti? I subjekti.



Hajde sada da pustimo rat „koji nam se dogodio“ i u kome nismo učestvovali, ali bliža prošlost: maj prošle godine i poplave sa katastrofalnim posledicama. Ima li tu kakvog učenja, ili barem naznaka odgovornosti šta može ponovo da snađe ovu zemlju?



„Osnovni razlog zbog čega to nije dobro (donošenje zakona o legalizaciji nelegalno izgrađenih objekata) jeste to što će direktno biti oštećeni savesni građani, koji poštuju zakon i koji su za izgradnju svojih stambenih ili poslovnih objekata pribavili sve potrebne dozvole, platili porez i sve druge dažbine i prošli kroz sve predviđene procedure“, govori za Danas (24. februar) Mahmud Bušatlija.



Pa da, dugo se učilo da se zločin svake vrste isplati i naravno, kao i u svemu drugome, nisu u pitanju svi oni nevoljnici koji su morali da sazidaju bilo šta ne bi li „preživeli“ kao raseljeni ili prognani nelegalnom politikom i nasiljem koje se isplatilo svima onima koji su na tome zaradili i podigli objekte ne iz nužnosti, već po volji. (Dugo je u Birčaninovoj, danju i noću radila kafana sa visokim cenama akonto reda za vize pred nemačkim konzulatom, moralo se negde skloniti i nešto popiti) Na nevolji i bedi izrasla je nova klasa. Koja se legalizuje i koja legalizuje.



„Oni koji su objekte podigli nelegalno trebalo bi da plaćaju porez dva do pet puta skuplje od onih koji su sve radili po zakonu. Na taj način bi se veoma efikasno destimulisala nelegalna gradnja“ (Bušatlija).

Dakle, nije kraj. Ta čudovišnost divlje gradnje u prostoru, zapravo njegovo uništenje, očigledno nema kraja. I ispoljeni je vid duboke bolesti društva.



Da li će taj samoubilački i samouništavajući proces stati, pa sve i da se legalizuju svi nelegalno sazidani objekti. I subjekti.



Da li će se „podvući crta“?



Da li će od tada, od legalizacije svega postojećeg, budući vlasnici morati da sazidaju garaže (što čini građu skupljom), ili će se sve oko nas pretvoriti u parking, svaki izlaz i ulaz. Da li će se objekti, a posebno molovi, „tržišni centri“ zidati odmaknuti od druma, da li će se stati sa kumuliranjem „usputnih“ naselja, da li će put do aerodroma biti bespovratno zagušen objektima od kojih ga je nemoguće proširiti jednoga dana kada dođu investitori, da li će imela koja je napala drvo definitivno da ga usmrti.



Hoće li prestati zidanje objekata u slivovima reka, iznošenje šljunka iz rečnih korita, seča šuma iznad trideset procenata koliko je bilo pre poplava, izlivanje otpada iz „objekata“ pravo u reku, pranje automobila iz radionica na akumulacionim jezerima vode za piće, kako je samo zastrašujuća ta optočenost zemlje (i napad na nju) u čije se ime zaklinjalo, ratovalo i rušilo, boginjavo je lice takvog identiteta, razgrađen je suverenitet, neušoren.



Ili će se sazidati Beograd na vodi. Kao definicija jedne epohe divljanja i divlje gradnje.



Da li je moguće da je uništavanje ljudi i prirode, i svega nasleđenog, tako zakonomerno povezano. Izgleda da jeste. To se u stvari legalizuje. Nasilje i voluntarizam.



Ima li razlike između poglavice i poglavlja? Gde su vrata, prozori, mozak, um, senzibilitet, i orijentacija u vremenu i prostoru?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari