„Kolebljivi“ Vučić i Karličićev ekser 1Foto: Radenko Topalović

Ne znam (beleške, ne nažalost!) nisam vodio – koji je to bio dan od početka bombardovanja – evo sad ću za „ljubav“ Vučiću da dodam i njegov naredbodavni naziv – „NATO agresije“ kad sam menjajući Gruju išao, sa sve printovima sutrašnjeg izdanja, na susret s cenzorskom „trojkom“.

Jedino znam, kabinet potpredsednika Vlade, Vučićevog učitelja Šešelja je već bio „zlikovački“ gađan i pripremala se seoba i AV-minstarstva (jadnog, takođe „zlikovačkog“, ali ne zbog cenzorstva) informisanja. Čini mi se, a kakAV je, verujem, da se baš POHVALIO kako su poslednji ostali u Nemanjinoj. Ubrzo su otišli na druge tajne lokacije koje ću u nastavku odati.

Mlađani, tad se nije znalo, stanoočekujući radikalinfoministar je pri ulasku emitovao izvesnu „zna se ko je gazda“ odlučnost – kako nedovoljno siguran, a uveren rekoh – s pohvalom heroizmu što su tu „poslednji ostali“ nije ništa, ili neznatno tražio da se menja ili izbacuje iz sutrašnjeg „Danasa“ /VANREDNO IZDANJE/.

Međutim, ZNAKOVITA (ovaj pridev nije se setio da zabrani u obaveznom rečniku izveštavanja) je bila gazdinska pre/poruka: „idi još kod Radmile (Višić, zamenice mu!) ako ona ima nešto!“

Karličića, (Miljkana) pomoćnika mu, nije pominjao, a to bi bila moja nikad nezaboravljena poenta – nije od(na)redio!

Ni Radmilu, kao ni radikalministra dotad nisam poznavao, video sam ga samo na onoj konferenciji pomenutoj prošle subote, u Skupštinu nisam išao ni na kafu od sednice na kojoj je smenjen „deda Avram“. Ona je znatno pažljivije prelistala otiske, i opet po sećanju, nije pravila IZBACOTINE. (Evo, dosadašnjim „božinskim“, u Redakciji omiljenim nazivima žanrova – proširotina, napisotina, trtomuđevina, skraćotina… dodajem novi upravo izmišljeni, pred prozorom u selu pred kojim sam 1970.(olovkom) pisao prve novinarske redove.)

Izlazim od Radmile, a negde naspram njenih, otvorena pomoćnička vrata i gleda me osoba koju dotad nisam, EUropskim rečnikom rečeno, bio VIZUELIZOVAO. A znao sam za njega. Miljkan Karčičić, čovek s čijim je potpisom na vrata redakcije u Jagićevoj bila prikucana, zaista ekserom, naredba da nam se zbog „izdajništvostranoplaćeništva…itdišta“ zabranjuje izdavanje novina. Po Uredbi Vlade iz 1998. koju mnogi zaboravljaju, a koja je prethodila kasnijem, sa sve Vučićem, ali tzv. Šešeljevom zakonu o informisanju i pojedinim svojim odredbama ga ozloglasila.

E, on me pozvao na „docenzurisanje“. Opirao sam se ljutio, raspravljao, pozivao sam se na ministarski akt „odnesi i Radimili“ nije bilo „i Miljkanu“. I udavi zmija žabu! Bo/žabo/a/žabo/žabo! Nešto je, sećam se, podvlačio i precrtavao. Osvetio sam mu se – ignorisali smo njegove primedbe. Posle toga nije ni cenzurisao kad sam ja išao, a ni Gruja nije pominjao!

A on se, istorijski gledano –  čak i da nije baš tako, svetio zbog toga što smo samo nekoliko dana posle njegovog eksera, nastavili sa štampanjem Danasa u Crnoj Gori.

U štampariji drugarskih Vijesti! Pozajmio nam jedan drugar 5.000 din. s napomenom da mu ih ne vraćamo, odem u Podgoricu i za jedan dan registrujem/o firmu

Dan pres, sa direktorom koji je i glodur Veseljkom Koprivicom, tadašnjim dopisnikom, a Bgd. redakcija postane dopisništvo.

Ali, da samo pomenem, da se to desilo posle „dana eksera“ kad nas je uz gušanje s njom policija  i sa „kalašnjikovima“ izbacila iz prostorija. A sad ću ko Vučić  – neću da se hvalim,  pa ni da napišem da sam do zimske jakne iz donjih prostorija Jagićeve došao tako što sam jednog „kalašnjikovca“ koji me u džemperu terao napolje morao da odgurnem i oborim. Nije pucao!

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari