Selo laže kao TV (Majićev paradoks 2) 1Foto: Radenko Topalović

Prošle subote započeh da se iščuđavam nad zapažanjem poznatog sudije Miodraga Majića.

Govoreći o svojim romanima-trilerima na soareu u Zaječaru, kod jednog pitanja i on se iščuđavao kako to da starica od osamdesetak godina u nekom čarapanskom selu po priči njene unuke može da ne skida očiju sa TV Pink, posebno sa rialitija.

A u srpskom selu koje je tradicionalno, pod čim sam osetio i – po/visoko moralno. I preterao – čedno.

Nije ovo polemika neslaganja sa Majićem, moja zapažanja – a nisu ni studija ni naučni rad – na koja kad bacim drugi pogled možda objašnjavaju da srpsko selo nije baš tako nevino!

A čitaoci – možda imaju drugačiji drugi pogled…

Najpre još malo o televiziji u nas koja se, od vremena kad je bila dobra, doživljavala kao nešto odozgo, gotovo božansko, sa sve Titom na njoj, koji se ipak moramo priznati hiljadu puta manje tv-obetavao od Ovoga.

Moć se njena ogleda(la) na primer tako što su još doskora one koji se na njoj pojavljuju „obični ljudi“ doživljavali kao mnogo važne.

Koliko nas je rođaka i poznanika (jer smo „izišli na TV“) molilo da nekog zaposlimo, da ponavljačici u medicinskoj školi popravimo ocene…

Sublimat je u primeru čiče iz komšiluka: kad pred dnevnik vidi telop sa Pobedikom na Kalemegdanu iza kog su godinama dva-tri oblačka i onaj sat što otkucava, svake večeri zaključi – „ene, i jutre će kiša, naoblačilo se na televizor“.

I još – i ondašnja pristojna trokanalna TV praćena je časopisima, pretečama tabloida, koji su promovisali aktere tadašnjeg šou-biznisa, ali i one koji se tek odmiču od kafanske muzičke estetike Ibarske magistrale kako su je protivnici šunda tada zvali.

Kad je tako ušla gledalaštvu pod kožu, sad na kraju tog luka dolazi se do konzumenata, nek je bilo kakva, ali je – televizija. I lakše se uzimaa njena dnevna narko-doza.

A selo!? Moralna, estetska, civilizacijska načela oduvek su bila u zoni nek je stvarnost kakva je – ali samo „da ne vide ljudi“, da ne „sazna komšiluk“. (Moji Lužničani/Piroćanci čak imaju izraz za ljubaznost i gostoprimstvo – PRIKAŽLJIV, učiniće sve da se prikaže u dobrom svetlu, makar ne bio takav. Uzgred, pogledajte naše minisrte kad najavljuju neke novine, uvek kažu da „pošaljemo poruku“, da „pokažemo građanima“, a tih novina počesto ne bude nikad.)

Još kao veoma mlad gledao sam bake rođene u poslednjoj četvrtini 19. veka koje su dopratile svoje unuke na sedeljku da im paze na čestitost i čednost i da se sablažnjavaju nad „onu iz BeogrAda“ što „vrti dupetom“ igrajući tvist, i to „sa nekakvoga stranca“.

A istovremeno su kad treba ogovarale generaciju svojih snaha i ćerki koje se „švalerišu“ sa toga i toga kad otidu da „polevAju baču“.

Najgroznije psovke kao dete – „jabate u gomna“ i „jebate u prkno“ – sablažnjen čuo sam od jedne od njih…

Čujem pre koju godinu kako lomi plot, prekačući kod komšinice dok je muž na poslu, prljav i zarozan, isti onaj što je kao dečak kolektivne onanije sa vršnjacima dopunjavao jureći sa spuštenim gaćama u mrtvo letnje podne svinje po dvorištu…

Čitam upravo jednu knjigu (i Majiću je poklonjena) gde se priča o sifilisu u 19. veku u ovom kraju, a setih se i one o višegodišnjem iskorenjavanju endemskog sifilisa posle Drugog svetskog rata.

Selo voli da prikriva, da u tamne sobičke skriva paralizovane, mentalno zaostale, da ne kaže sve, da laže, da može da se „svati ovak i onak“…

Ukratko, odavno veoma liči na sadašnji TV tabloidarijum.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari