Marakana gori, RTS se češlja 1

Posla mi pre neki dan stari poznanik, mašinski inženjer iz provincije, jednu kratku priču. U propratnom tekstu imejla, reče: „Beše mi teško pre neke noći.

Objavi moju noćnu priču, ako je ‘osetiš'“. Kako je ne bih osetio. Šta osetio, „piso“ (što bi rekao onaj Bosanac, iz vica). Reč je o RTS-u. Pa je u doba SM-a nastao paradoks naše „obrnute ekonomije“ o dve Srbije. Jednoj koja ne postoji, ali se vidi na RTS-u, i zato postoji. Drugoj, koja postoji, ali se ne vidi, i zato ne postoji. Ne vredi rezonovati da li je sada različito, slično ili isto. Dve nepomirljive i razdvojene Srbije. Nego da mi čujemo šta nam napisa ovaj „čoek“.

U četvrtak drugog novembra Leta Gospodnjeg Osamnaestog, dođem kući oko jedan posle ponoći, i po običaju pregledam šta ima na RTS-ovima. Jedan, dva i tri. Na moje oduševljenje na drugom „teče“ priča o Srbiji u Prvom svetskom ratu, tokom 1914 godine. Narator Nikola Kojo, ne znam kako se zove emisija, pomislih da je serija. Odlično urađena, neprekidno mi suze u očima. Samo da se ne završi dok se dobro ne isplačem. Skupilo se. Priča o seljaku, najmlađoj evropskoj naciji u to doba, srpskoj nesuđenoj inteligenciji oličenoj u 1.300 kaplara. Svi ministri poslali sinove u rat (osim Nikole Pašića). Na kraju sam shvatio da je to film čija se radnja završava 2014. godine. Dobro, snimiće se valjda i za ove preostale četiri godine. Do oslobođenja 1918-e. Možda vidim i svoga pradedu u „albanskoj golgoti“. Pa ću se do kraja isplakati.

Onda prebacim na treći. Razgovor sa Duškom Radovićem, iz ne znam koje godine. Pun sreće, opet mi oči pune suza. Pomislih, ipak „nisam lud“. Nešto se ipak (p)okreće. Posle 10-ak minuta završi se intervju sa Duškom Radovićem. Na (svoju) nesreću, zatim prebacih na prvi. Tamo neka sa popeglanom kosom i napumpanim ustima (a nije Zorana), priča o nepravdi na Gazivodama. E tu sam se baš dobro isplakao. I shvatio da sam „ipak lud“.

Kako li su, zbog RTS-a, tek mnogi plakali uveče šestog novembra. U selima, gradovima i prestonici. Jureći, kao muve bez glave, u potrazi za kafićem, kafanom, kladionicom i komšijom (zanimljivo; sve na K), čiji televizor ima „Arenu“ i Ligu šampiona. Takvih nema baš mnogo. Ni blizu kao onih sa RTS-om. Posle dve i po decenije Zvezda stigla do Evrope. Marakana i Srbija gore, Javni servis se „češlja“. Bukvalno. Jer u vreme utakmice, na RTS 1, n-ta repriza „Selo gori, a baba se češlja“. Koliko li je samo građana i građanki u nemoćnom besu sočno opsovalo. Sve po spisku. Od (navodno) „žutog“ Bujketa, do Predsednika. Koji sve zna i sve može. Još navija za Zvezdu. Umesto starog sira i rakijice u svom domu, narod juri po komšiluku traži „Arenu“, i plaća skupe kafe i „kafućina“ (Šojić). Mnogi su se zakleli da će odjaviti javni servis. (Neće, neće nigde nema takve „slagalice“). Mada je, Bože sačuvaj, ovako možda i bolje. Kad god je prenosio RTS, bilo od 4 do 6 komada. Golova. Kad RTS nije „mogao“ i kad su gledaoci besneli, jedan remi i istorijska pobeda na Liverpulom. Pa koliko god bi narod voleo da gleda još dve utakmice Zvezde, u svojoj kući, na svom televizoru, možda je bolje da one „padnu“ u utorak. Kad RTS nema pravo prenosa. Ne baksuziramo, samo gledamo statistiku. Sad, malo ozbiljnije. Javni servis građani plaćaju dvostruko. Preko pretplate i iz državnog budžeta. Moraju da plaćaju, a ne mogu da biraju šta će gledati. Ne smeju se kršiti ugovori, ali je naša administracija navikla na „leks specijalise“. Kad se za neko pravilo, uvodi izuzetak. Gde je onda „lex specijalis“ za Zvezdu. Dolaze u Beograd velikani, a narod ne može da gleda. Uzmite, bre, recept „Beograda na vodi“. Sve se može, kad se mora.

Na kraju se vraćamo našoj „obrnutoj ekonomiji“. Pre nekoliko meseci, reče mi jedan prijatelj. U Srbiji je u toku „veliki rat“ za medije i kablovske operatere. Između države i „nekog“ Šolaka. (Đilasa nije pomenuo, ali ga posle po RTS-u uključiše u „medijske tajkune“). Država hoće korisno da unovči fiskalnu konsolidaciju i stvoreni suficit. Zna koliko sve mnogo zavisi od medija. Pa je državni „Telekom“ kupio kablovskog operatera „Kopernikus“. Koji koristi 3 (slovima: tri) posto od ukupnog broja korisnika. Za 3 posto, 190 miliona evra. Više od PKB-a i RTB Bora. Kad si kupac podiži, kad si prodavac, spuštaj. Zna država šta radi. Sledeći su, priča se O2 (bivši B92) i TV Prva. Ali o cenama i nekim budućim kupoprodajama, u sledećim brojevima. Nestalo karaktera.

Autor je ekonomski analitičar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari