Kada je onomad RRA odlučila da najmanje jednu, eventualno dve ili barem tri nacionalne frekvencije svečano uruči Željku Mitroviću umesto ordena za zasluge, bilo je jasno da će gledanost pojedinih srpskih televizija biti u permanentnom rangu vanrednih događaja, recimo nikad viđenog apšenja Ratka Mladića, đeneral-pukovnika u penziji. Koji je u međuvremenu umro. Te vest o njegovom apsu ne bi predstavljala ništa vanredno za srpski rijaliti-šou program u celini, sazdan za ljude od krvi i mesa.

– Uhapšen pokojni Mladić, bog da mu dušu prosti – rekao bi natprosečan srpski TV konzument nezainteresovano, s kriglom piva u desnici ruci, spreman da se zaintrigira samo ukoliko istoimeni rahmetlija eventualno uđe na imanje u Lisoviću i pokuša genocid nad Milošem Bojanićem, mešavinom umetnika, estradnog, i jarca, žrtvenog. Konzumentu se politika smučila, naoštren je jedino da vidi da li je uhapšen, na primer, Firči, koji je na Pinkovoj „Farmi“, završnom sprovođenju ružičastog iz teorije u praksu, postao žrtva legendarnih pitanja „grandovskg“ okoliša: „Firči, šta je Cane (ne onaj iz Ženeve, nego iz Partibrejkersa – p. a.) svirao u Ekatarini Velikoj?“

Sreća je da se u tom kontekstu nije pojavio niko ko bi pitao – „šta je Željko Mitrović svirao u Oktobru 1864“- a nema nikog ni ko bi pitao – šta je Željko Mitrović svirao u oktobru 2000, posebnog petog. Tako da je izvesni Mitrović Željko, basista kultne grupe Oktobar 1864, spletom neverovatnih okolnosti postao basista kultne grupe „Oktobar 2000“, i sigurni veleposednik osobito kultne TV postaje Pink. Koja je tokom svog prvog prenosa jednog vanrednog događaja pre 10 godina, za samo pola ure iz studija izbacila sve što je ličilo na dotadašnji „a što ne bi moglo JUL je kul“ stajling, i ubacila bubnjare Dragoljuba Đuričića. Novi senzibilitet trajao je kratko, dok udariš dlanom o dlan i palicom u bubanj. Situacija je postala još dramatičnija – ubrzo je konstatovano da je program TV Pink pre revolucije bio svetska kulturna baština u odnosu na ono što je na istoj frekvenciji viđeno nakon uvođenja „demokratskih pravila igre“.

Ali, čime bi se danas bavila RRA, kultno nezavisno regulatorno tijelo, čiji je bivši predsednik jedared pokazao koliko je bio priseban tokom dodele nacionalnih frekvencija, tokom gostovanja u emisiji imena „Poligraf“, kada su se mnogobrojni zlobnici upitali – da li je uz karte za ulazak na sednicu o dodeli nacionalnih frekvencija bila uključena i konzumacija. Zaključak je jedino da vam dodeljenu dozvolu za nacionalnu frekvenciju ne mogu oduzeti ni ako dodeljivač pokaže simptome zrele za oduzimanje vozačke dozvole. A rezultat bude pozitivan – otprilike 4,2 – što svakako nije krajnji domet piplmetra tokom emitovanja „Farme“. On je mnogo veći. Tolika gledanost zabeležena je samo za vreme direktnog prenosa Armstrongovog iskoraka na tlo bratskog i prijateljskog Meseca.

„Farma“ je svakako opijum za prostake – eto epohalnog otkrića. U pitanju je papazjanija raznoraznih „objekata“ pod video-nadzorom. Doduše, petog oktobra se nismo ni borili da bismo svako veče na TV Pink ushićeno gledali fragmente iz „Labudovog jezera“. Ideja je zapravo bila jednostavnija – da TV Pink uopšte ne gledamo. Verovalo se, naivno, da će Srbija sa Miloša Bojanića & kompani preći na Šopena. Ali, Srbija je Srbija, a Srbija je čudo. Šopen je, uzgred-budi-rečeno malko dosadan. Mada je fini čovek, fakat. Dok je Miloš Bojanić, malko kičast. „Ali je fini čovek“ – piše u kajronu tokom emitovanja „Farme“, gde dotičnog Bojanića svi prisutni maltretiraju psihološko-propagandnim aktivnostima uključujući seksualno zlostavljanje i hemijsko-biološki rat srednjeg intenziteta, dok on to podnosi postojano kano klisurine.

„Bojanić je pravi Srbin. Sam protiv svih“ – zaključak je jednog kajrona tokom „Farme“, koji nam otkriva definiciju „pravog Srbina“. To mitsko biće je nekakav kafanski pevač koga su svatovi za 30 godina karijere pentrali na astal, krov, žalosnu vrbu i stablo ruže za mnogo sitnije pare od 100.000 evra, i on je na sve to pristajao jer bakšiš je bakšiš. I sada taj isti postaje heroj „one nacije“ samo zato što mu se svake večeri, bez pentranja na astal, masa divi kako se hladnokrvno drži dok mu ostatak rijalitija psuje blisku i ostalu mnogobrojnu rodbinu. I obratno. Ali je sam protiv svih, ko pokojni Ratko Mladić i tu je tajna uspeha. „Zašto mi psuješ oca koji je mrtav. Trenutno“ – jedan je od originalnih bisera učesnika „Farme“, koji je očekivano postao primenjiv i na realan život. Zašto hapsite Mladića koji je mrtav. Trenutno.

Ili – zašto ste mislili da će se Srbija za tren promeniti?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari