Haj' sad 1

Krenulo je bez pardona gomilanjem potpisnika, pa trkom Naprednjaka, za neupućene onih koji ove krajeve vuku i za nos i za uši naprijed u boljitak si.

Onda je, a za to vrijeme ustanovljeno notarsko „ne moramo“ ovima iz „Moramo“, na šta je uslijedilo potpisivanje Sporazuma više manje neegoistične grupacije opozicionih udarnika, prešlo na sređivanje velike koalicije i na čelu sa Marinikom Tepić, a za mjesta u Skupštini.

Našlo se i mjesta za „Dačića za premijera“, činimi se i Šešelja.

Čeka se još na kompletiranje predsjedničkih i gradonačelničkih kandidata, što hoće reći na većine u gradskim skupštinama koje ih biraju.

Sve su prilike, biće veselije nego ikad u proteklih tridesetak godina. Gusto i napeto k’o kišobran.

Iz pričuve su spremni i svi navijači svih fela.

Ko preživi eleganciju predizborne kampanje i treći dan travnatog aprila, iako kako je vremenske prilike okrenule baštada može i na led okrenuti, kako bi „zabava miliona“ bila nikad bolja.

I sve se to događa i meni i mojima razbacanim po bjelosvjetskim vukojebinama, baš na tridesetogodišnji jubilej početka razbacivanja.

Kopajući po arhivi mi, ko zna iz kojih razloga, naiđoh na snimak jednog protestnog skupa, i od njega evo ravno trideset, na kojem sam se uz prisustvo nekih, zar opet, tridesetak hiljada građana osjećao prilično usamljeno.

Nije mi bio prvi put, ali da nije bilo prijatno – nije. Imam neki gadan osjećaj, kako mi je cijeli život protekao kao povijest usamljenosti.

Da ne bude zabune, o usamljenosti se i u pisanim tragovima govori još od Gilgameša, u kojem je zapravo prije hiljada godina sve zapisano o svemu, preko raznih proučavatelja, do Ničea i Frojda, a nastavljeno, što je naravno, do dana danjeg zahvaljujući im nasljednicima.

E nije o toj usamljenosti riječ.

Sa osobitim zadovoljstvom prošao sam kroz sve svoje usamljenosti i u glavnom odnosile su se na mišljenje društvenih, u najširem smislu ljudskih odnosa.

Koliko god da je bilo tih mišljenja, ja bih imao neki dodatak, nešto drukčije.

Čak i kad mi je o rodbini i svojti riječ.

I, opet naravno i uglavnom, moje je ostajalo usamljeno i neupotrebljivo, nije pilo vode.

Ne mogu biti nezadovoljan.

Što bi rekao moj Miralem, kad sam i ters i tabijasuz.

A postoji i priča da je prva riječ koju sam izgovorio bila neću.

Evo uzmimo na primjer ovdašnju trenutačnu situaciju.

Za razliku od mnoštva pretendenata na mjesta u vlasti, vole ljudi, jebiga, što ja nisam, pa mi je vjerojatno tako nekako lakše, u povoljnijoj sam poziciji, mislim da je značajnije najviše karata baciti na Republičku skupštinu, a ne na mjesto predsjednika ili beogradske vlasti.

Svesti Mlađahnog na djeljitelja odlikovanja, jer je svakako već izvještio kriterije.

Čini mi se da sam u tome baš usamljen i glede glasačke mase.

Kao što mi se čini da ta nema pojma kako valja istrčati na birališta u što većem broju.

Bumo vidli šta bu bilo. Sebet mene i moje usamljenosti, izbjegavat ću je neko vrijeme, ili sređivati, jedinim provjereno uspješnim sredstvom.

Samovanjem uz kaficu, u mojim kafićima, u koje niko meni poznat ne zalazi. A kad bude vakat, znam kome neću dati glas. Ostalo je manje bitno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.