Natjecanje najviših ovdašnjih zvaničnika, na čelu sa mlađahnim Vučićem, ko je, kad i koliko unaprijed znao šta će biti, a i kako će se nastaviti u narednim epizodama. Onda kao Kosovari o izborima, hoće – neće, ko će i kako će, još od neki dan. Onda eksperti za analitiku bez sintetike, ako sam dobro skont’o 100% pamuk, o bojkotu ili nebojkotu, nisam brojao epizode, ali kao dolaze neki međunarodnjaci radi provjere glasačkih spiskova, uz meni malu nejasnoću – problem, uključujući Kosovo i Metohiju, ili ne računajući na sve punoljetne na Kosovu.

Pa onda jedan onaj Mali, koji nije Mali nego mu brat, kao vozika neka kola neke firme, privatne, koja nije izgleda njegova, ali s kojom je onaj Mali koji je Mali u nekom odnosu koji „nije baš…“. Na šta je reagirao i mlađahni Visoki, kao šta jebi ga, ovo nije on rekao, ja sam, ako neko i uzme neka kola na lizing za hiljadu ili tri hiljade europljana, jer je, jebi ga, opet ja, to ništa spram onih nekih Đilasovih, čini mi se reče 24 miliona.

Što jes’ – jes’. Kakav bi tek to bio lizing. Jedino ne reče gje taj drugi Mali zarađuje tu lovu, jer bih i ja rado, krajem ove ili početkom sljedeće lizingov’o novi Peugeot 2008. Dobro, to sad i nije važno. Bar je već treća repriza. E, onda je neko pustio vijest o mogućem ubistvu jednog od „lidera“ SZS. Još se ne zna ko bi iza toga bio, ali je navodno ziher politička pozadina, uz dosadašnje poznate primjere priprema po medijima. Već sam pomalo tanak s pamćenjem, nešto se, još od vremena „Crvene pravde“ Čolakovića, Alijagića i drugova im, ne mogu sjetiti neke romantičarsko – političke pozadine. Kasnije se, a i ranije, sve svodilo na „prati tokove novca“. Nema veze. Sve skupa je ispao dobar šlagvort za dalja prepucavanja njih s njima. Okrenuh drugu stranu, mislim ima i neka premijera. Naivčina umjesto naivac. Sve iste reprize, ali materijal snimljen, u odnosu na prvu, iz malkice drukčijeg ugla. Na trećoj – zar još prenose sjednice Skupštine…

A u skupštinskoj dvorani normala. Bi mi žao što mi pokojna, kako se to ovdje kaže baba – tetka nije živa, što ne sjedi u dvorani. Imala je neprevaziđeno razuđen jezik. Baš bi bilo veselo. Inozemstvo preskočih, uz – jebeš Johnsona kojem je ime Boris. Od prethodnog mi veselja, pa i uz preskakanje nekih repriza bi nešto slabo. Ko da mi je neko „omču“ nabacio. Nemam zraka, ne mogu udahnuti, hoću ono nešto otkinuti, ali ne ide… Izađoh na brzinu iz kuće, pravo u omiljeni mi kafić. Upadoh, poslah poljupce uposlenim djevojkama, Sonji i Slađani (tako je zovem), izljubih se sa Zorkom, koja je samo svrnula na kafu, na porodiljskom je odsustvu, viknuh jeste li ikad vidjele zgodnije muško dijete od 880 mjeseci. U glas rekoše da nisu i ja brže – bolje na svoje mjesto.

Raskomotih se, Sonja donese kafu i kilo leda sa malo vode, zahvalih i da me ne čuje, nekako u sebi huknuh i rekoh kako bi baš bilo lijepo da sam rođen jedno četrdesetak godina kasnije… Kako huknuh, tako se iskida i ona „omča“, a već sam se bio utronjo…