Litija pride

Trenutačno mi se živo jebe za sva ljudska prava i sve građanske slobode, jer uz bagru od vlastele i uškopljenu opoziciju, šufterske medije i ostalu prišljamćenu im žgadiju, od temeljnog prava, prava na život, ostao je samo pepeo, nakon ekspertski obavljene kremacije.

Kako, šta mi je. Šta mi nije.

Pri tom ne mislim na odnos zdravstvenika ponaosob, iako bi se i tu moglo prebirati i svašta probrati, ne mislim ni na sebe osobno, na sve što me istovremeno handri – srce, trbušna aneurizma, potpuno degenerirana kralježnica, sjebana prostata, reumatoidni artritis na čelu sa citostaticima i kortistereoidima i njima sređena krvna slika.

Nigdje termina ni za do ulaznih vrata, nigdje osim svakodnevne ergometrije – pješke do petog, pa ako nisam rikno dobar sam, ili ako se ujutro probudim, još bolji.

Sad mislim na, neka bude na Tetku. Skoro pa mjesecima nešto čeka.

Prvo ju je zabolio zglob stopala, otekao, pa kao možda je nezgodno stala. Urgentna ortopedija, bombonice da spadne otok. Koji nije spao, ali joj je zato oteklo koljeno.

Opet ortopedija, možda je išijas, opet bombonice… Otekla cijela noga, ništa od hodanja ni uz bolove.

Potom, kad već nije mogla na odmor, preporuke i hitni uputi za – vaskularce, hematolege, srcologe, opet ortopede, laboratorije, plućologe, radiologe svih fela, razne još neke i sve onda u kružni tok. Nije joj ništa, ali joj je zato otekla i druga noga.

I nešto je sa limfnim čvorićima, koji valjda pritiskaju nerve. Opet plućolog, ima neku vodu baš blizu srca.

Pa da ode do srcologa da joj punktiraju. Ali eto ne treba, nije to neka količina. Možda magnetna rezonancija pluća.

Naravno, privatno, jer inače valja čekati termin, kao da će na operaciju nosa iz estetskih razloga. Ovako, pristojne pare, ide brže, ali je bar i osoblje pristojno.

Za razliku od nalaza, neka izraslina na plućima. I šta sad. Bronhoskopija, pa komadić za histopatologiju. Prate Tetku njeni na svim tim putovanjima, bolje bi prošla da je otišla desetak dana pa i na „more u Hrvatsku“. Stigao i termin za bronhoskopiju, čak po onoj kako smo se nadali dobro smo se udali.

Mirovanje, čekanje, ne zna se kad će biti rezultati, valja telefonirati svakodnevno od toliko do toliko. Na telefon se uglavnom niko ne javlja. Takav termin telefoniranja, pa ili je navala na liniju, ili neko baš u tom trenutku pije kafu.

Hajde neka bude ovo prvo, poraznije.

Za to vrijeme noge sve više otiču i bole, ne pomažu ni bombone, a Tetku već uveliko muči i kašalj. Onda je njen zet, mlad čovjek, tek je u devedesetim, otišao do plućologije, imao sreće da naiđe na ljubazno osoblje u smjeni, koje je na Tetkinim papirima napisalo „HITNO“.

I da pozove za tri-četiri dana. Evo je ipak prošlo malo više dana. Još jedna posjeta plućologiji, za svaki slučaj, ljubazan ljekar, ali niko ne zna kad će rezultati.

One histopatologije, kad će neka konkretnija i jasnija dijagnoza i kakva takva terapija. E pa sve vam jebem, i prajd, i sve prajdovske litije, i lične karte, i tablice na motornim vozilima, i sve vaše slobode i prava.

Predlažem masovni suicid dok je na vrijeme.

Jer ko zna koliko je Tetaka u ovoj džamahiriji.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.