Ohanite malo rođaci, dina vam

Jebo majku (koristi se umjesto dakle, ili elem, ili vidi, ili recimo zareza itd.) ako mi sva djeca, koju bih kojim slučajem makar i u pretpostavci tek imao, ne bi ličila na razne i različite rođake diljem bivale Južne Slavije, Donjeg uzemija. Ali da krenem redom. Možda je i o kreativnom haosu riječ. Jer mi je trenutačni ordo uvjetovan naglom vremenskom promjenom, naglom i pojačanom kičmoboljom, jebenom dakle do nekontrole nehurozom.

Kad bi mi sada nešto kao slučajno naletio onaj možda moj rođak iz Slivalja, ni rabijatna supruga mu, ni u ruci držeća demokratska, slobodarska antifašistička boca ne bi mu pomogla. Ne toliko radi onoga što je govorio u Utisku rodice mu Olje (koja ne izdrža da u jednom trenutku napomene kako i oni ovdje imaju svoje Boljkovce, makar u slici i prilici Jove Kapičića), a sa rođakom mu (Pozderac, Buljubašić, Jeremić) još jednim Vukom, koliko radi, nisam znao gdje ću pa na jebenu Vikipediju, falsifikovane biografije internetski predstavljene. Jebo majku, na(i)đoh samo da je jedanaest godina bio samo novinar, samo TANJUGa, a od osamdesete samo književnik, piše da je to i sada, te političke mu biografije od osnivanja valjda mu ove partije do danas. Niđe da je bio i ostao komunjara (oni koji su glede toga pročitali samo podatke iz partijske knjižice), niđe pomena SSJ i glasila „Rad“, niđe veze sa Špiljakom, starijim od njega trideset godina i jedan dan, niđe dobrovoljačke Garde i đe su joj sve u ovom posljednjem ratu bili delegati, niđe sječe ruku, niđe više donekle manje odnekle. Još kad na sve to odgledah film o Lorki, sa Garsijom u toj ulozi, te se spomenuh masovnog odlaska pripadnika kralja Petra garde, pripadnika jugokraljevske vojske, kasnije u otadžbini, potonjeg četničkog antifašističkog pokreta a u Španjolsku protiv fašizma, po čemu je svaki neki četnik imao nadimak Španac, nekako mi dođe, evo ću se malo upristojiti, da za svaki slučaj izonanišem.

A mislio sam da zapravo najviše šansi da dobije po …, ako mi se kojim slučajem nađe pri pedagoškoj ruci ili pri takvoj istoj nozi, ima onaj tranzicionirani i restituirani mog možda rođaka neki rođak Homen. Ili rođak mu od hablečine Dinkića, koji bez da makar svrati u neki usputni šminkeraj i nabaci malo rumenila na lice, nakon što je sa rođakom Vlahovićem i ostalom rodbinom sjeb’o sve što se moglo sjebati takozvanom privatizacijom ili drukčijim otuđenjem od društva, potpuno mirno i smireno izjavi da je u Titovo vrijeme bilo bolje, pa neka je i u izvjesnom smislu. Ili rodica im Kosorica, mala komunjarica i od sedamdesetdruge donekle novinarka, kao da je onom mom možda rođaku sestra od tetke, koja kad već ne može vratiti sve što bi htjela, hoće Bozaniću dati šta mu duša želi i dodati imovinu Škole i Spomen doma u Kumrovcu, koju joj nije ćaća zaradio radeći u argentinskim rudnicima. Kao što nije ni ovim ovdašnjim republikanskim prestolonasljednicima. Ili svima njima rođak, onaj duduk Joška Broz, jedinstveni primjerak krštenog pravoslavnog ateiste, pored kojeg, uz rođačke medije Jozi ne treba ni jedan oponent ili neprijatelj.

Jebiga, baš ohanite malo.