Sjetih se nešto ovih dana, kako je gospodin Tadić, u ulozi predsjednika ovdašnjeg, za jednog gostovanja u Ujedinjenim nacijama (čitati državama a ne narodima), među ostalim rekao i kako je dok su neke zemlje radile ovo, ono i to, njegova zemlja osnivala UN. Ni danas ne kontam koja njegova zemlja. Kao što ne kontam kad sportski komentator, nedavno, pred utakmicu Rumunija – Srbija, tamo, kaže kako „smo poslednji put igrali sa Rumunima pre trideset godina i…“.
Sjetih se jer naletih u napokon demokratiziranoj „Politici“ na tekst naslovljen sa – Da li Srbija zaboravlja antifašističku tradiciju. Koji kreće ovako: „Srbija nikada nije insistirala na svojoj antifašističkoj prošlosti kao što to čine druge evropske države pa i one koje nemaju mnogo istorijskih argumenata na svojoj strani, smatraju istoričari i predstavnici nevladinih organizacija“. Prvo bacih oko na tekst e da bi prebrojao koliko je pomenutih. Istoričari koji „smatraju“ bili su Predrag Marković, dok su, brojčano nadmoćniji, predstavnici nevladinih organizacija, koji također „smatraju“, bili Sonja Liht (Beogradski fond za političku izuzetnost) i Miljenko Dereta (Građanske inicijative).
Pomenuti istoričari su, kako kaže potpisnik/potpisnica teksta, „činjenicu“ da se zemlje koje su bile i Osovljene više busaju u antifašistička prsa „od nas“, objašnjavali preko problema sa „antifašističkom legitimacijom“, koji problem te zemlje imaju. Kažu „poput Italije, Nemačke ili Hrvatske“. Na ovoj trećoj su se malo zadržali, istoričari, možda zbog Pertinija ili Branta, ali svakako zato što „mora da ističe antifašizam da bi podvukla svoju razliku u odnosu na NDH-a pošto se ona rutinski izjednačava sa tom tvorevinom i to ne samo u Srbiji“. Još su istoričari napomenuli da „naša država smatra da je dovoljno što ima antifašističku prošlost…“, te su, istoričari, prebrojavanjem našli da je najveći broj antifašističkih boraca bio među Srbima, da se to dovoljno ne ističe, uračunavajući i partizane u kojima su u „ogromnoj većini bili Srbi“. Kontam, pri tom istoričari nisu mislili samo na Srbe iz Srbije, već su ovdje uračunali i Srbe koji su Srbi „kad nam trebaju“, koji se kad „nam ne trebaju“ uglavnom nazivaju Prečanima. I još su istoričari o širini nešto malo većoj od one „samo prvoboračke i komunističke“. Pretpostavljam, nalazeći sličnost nepartizanskih antifašista, „Milana Nedića, Dimitrija Ljotića ili Draže Mihailovića“, o kojima civil Dereta ipak drukčije misli, sa onima npr. Rupnika u Sloveniji, Tisa u Slovačkoj, Spahe u komšiluku itsl.
Predstavnici organiziranog civilnog sektora nisu upali u zamku, uspjeli su izbjeći, što je čisto europski, da kad je riječ o antifašizmu i komunizmu, naglase kako se ne može povući znak jednakosti jedino ako se govori o „komunizmu“, odnosno takozvanom komunizmu.
Ali je zato predsjednica svih političkih izuzetnika, a ispod već rečenog naslova, zapravo izbacila u okviru teme najjači argiment: „Imali smo vrlo jak antifašistički pokret i bili smo među zemljama čija se zastava vijorila na Nirnberškom procesu.Zato nema razloga da se ičega stidimo“.
Ako me sjećanje ne vara, u Nirnbergu vijorila se plavobijelocrvena trobojka sa crvenom petokrakom zvijezdom po sred srijede.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
