Sjetih se ovih dana protesta u Mostaru, u februaru će biti jubilarna tridesetogodišnjica, na Partizanskom spomen groblju.
Razlog je bila dinamitaška akcija budućih oslobodilačkih snaga, i naravno, gdje će nego bas na mjestu gdje su počivali borci, koji nisu dočekali kraj okupacije ’45.
Bio je to za Mostar ozbiljan skup.
Ali kad hoće maler – hoće.
Neplanirano je i nedogovoreno sazvan protestni skup i za naredni dan, uz postavljene uslove tadašnjoj, izgledalo je trenutačnoj vlasteli.
Moralo se brzo i svašta pripremiti i uraditi. Na sam dan novog okupljanja građana, sve je kao teklo uredu, do negdje oko 13 sati. A onda, kao da je bomba pala. Sve se prosulo k’o pržina.
U kombinaciji pojedinačnog ega i neprokužene opredjeljenosti prema aktuelnim vjetrovima. Bilo i još traje.
Sjetih se ovog prateći trenutačna događanja na društvenoj i političkoj sceni zemljopisa na kojem sam se evo zatekao.
A ne događa se zapravo ništa drukčije od svega što se događalo u proteklih skoro pa 30 godina.
Samo što nije 3. april, neko bi htio ostati vlast, neko bi nešto kao mijenjao i zasjeo na to mjesto.
A vreća, i kad se čini da nije, k’o šipak puna rogova. Kad će se i kako rasparati, koji će prvi kutarisati, ko neće ni izici, teško je ubosti.
Pa se zapravo najviše pažnje posvećuje instituciji koja je, kako god se okrenulo najmanje bitna, u situaciji sveopćih izbora.
Da su samo predsjednički, bilo bi razumljivo, jer bi odlaskom Mlađahnog stranka mu se raspršila što bi rek’o britva.
Ali nisu.
Pa neka se desi i neko čudo, opet nikakve vajde.
A uglavnom se govori i istražuje ko bi mogao Mlađahnom na crtu.
Krenulo je sa umirovljenim generalom Ponošem, jednim iz reda „naših najboljih SFRJ omladinskih kadrova“, nekad, smio bih se kladiti, „drugom članom“, sad potpuno s desna. Što mu je u stranci izazvalo čuđenje, koje ga je uvrijedilo.
Onda su se počela vrtiti imena od Miodraga Zeca, Marinike Tepić, Šabića, Vesne Rakić Vodinelić, Vladimira Kostića, pa sve do najnovijeg Save Manojlovića.
Tu je još i neizbiježni Zverka, Boris Tadić. Baš lijepo šarenilo. Kome je ko pao na pamet i kako, preskočit ću.
Nisam sklon ni pomisliti da bi, osim možda dvojici sa liste, i na pamet tresnulo zamijeniti svoje sadašnje pozicije, koliko god se radilo, ako je držati se Ustava, ugodnoj fotelji institucije predsjednika. Posebice preći put do nje, a zasjesti nakon Mlađahnog.
Ali, sklon sam pomisliti, i ne samo pomisliti, da protiv Mlađahnog, ovom prilikom niko nema šansi.
Sad za sad, tako mi se čini, kao ozbiljan namjernik figurira jedino Srđan Škoro.
Ako ništa, ovdašnji će birači moći uzviknuti – i mi Škoru za trku imamo.
Konkretnije se dosad, pa i ozbiljnije koliko znam, oglasila koalicija nekoliko jačih stranaka, stavljajući Mariniku Tepić za nosioca liste na parlamentarnim izborima.
Kako god ispalo, može biti ili šefica poslaničke grupe ili predsjednica Skupštine.
U ovom drugom slučaju, ako bi rečena koalicija sastavljala i vladu, Mlađahni bi bio kao da je već otišao.
A i stranka mu.
Ostaje da se vidi hoće li i kad krenuti pripreme za pripreme kampanje i ofanziva na Skupštinu i Beograd.
Računajući da Skupštinu osvajaju glasovi lokalaca. Iako ima nešto i u knjigovodstvenim knjigama međunarodnog hohštapleraja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
