Prvo je recimo krenula priča oko „Sigurnih kuća“. Skupljana je lova od građana i pokoje firme. Jedna je čak, jer je teška ohoho uspjela nekako izdvojiti i dvadeset hiljada europljana. Uz odgovarajuću, naravno, reklamu. I afirmativno visoku ocjenu za humanost, ili kako se često u medijima voli reći za humanizam, Bez renesanse. Pojedinačnim, malim ulagačima, zahvaljeno je zajednički.
Glavni noseći i pokretačakcije prikupljanja platežnih sredstava uredno je obavještavao pučanstvo o svojoj uspješnosti, o prikupljenom iznosu i približavanju potrebnom od nekih sto hiljadarki. Pomenutih europljana. Napokon je kućica osvanula. Kao i nova ideja o izgradnji mnoštva takvih. Do nespretne izjave jednog velikog čovjeka, upućene malim ljudima, kako Srbija mora biti sigurna kuća za sve njene građane. Baš fino.
Potom je, uzmimo na primjer, krenula akcija realizacije projekta „Svratište“. Opet se skupljala i skuplja lova, za prostor i mobilijar, opet je sve teklo i teče uspješno zahvaljujući i velikim i malim donatorima, naročito nosećem cijelog posla. Koji je i u ovom slučaju obećao da će cijelu domaju umrežiti svratištima, pa kud puklo da puklo. Još finije.
Ovih sam dana, neka tako bude, saznao da „u Srbiji ima pedeset osam narodnih kuhinja (mislim da je pravilnije jer je nekako ljepše – „Narodnih kuhinja“), u kojima se hrani dvadeset jedna hiljada ljudi“. Što po kuhinji prosječno iznosi oko trista šezdeset. Ljudi. Uglavnom malih, jer nema velikana koji tamo svraća. Osim nekih koji o praznicima, baš onako humanistički svrate sa specijalnim, praznično prigodnim menijem. I osobno, ništa im nije teško ni sramota raditi, poslužuju uživaoce, male ljude nad sudbinom kojih lamentiraju nema dana kad ne lamentiraju. Samo pedeset osam kuhinja a Narodnih, samo dvadeset jedna hiljada korisnika – čak je i do vlade stiglo, pretekla je poznate noseće humaniste, da je pao životni standard, da valja otvoriti još helbet kuhinja. Za Narod. Da vladina najprioritetnija sfera mora biti socijalna. Da nema ništa preče od zaštite najugroženijih građana Oni nešto manje ugroženi, vlasnici svega i svačega, bit će zaštićeni drugim odgovarajućim mjerama. Što je opet dodatno a neposredno u okviru brige za socijalnu loptu u kojoj su, ili bi se mogli utrpati oni iz pomenute prve grupe.
Prije tridesetak godina našao sam se nekako u raspravi o studentskim, omladinskim i njima podobnim servisima i zadrugama. Preko kojih (je) radi(la) uglavnom raja koja nije imala ili nema dovoljno love e da bi se željeno školovala. U jednom sam se trenutku, uz piće, kao nakon nekog dobro obavljenog posla, uhvatio kako objašnjavam budućnost servisa i zadruga. K’o biva valja sve uraditi, cilj je, makar i u svijetloj budućnosti, nestanak potrebe za tim i takvim. Imaće se dovoljno svima za stipendije.
Pa ja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
