Ubijanje duše

 Prva je bila davne osamdeset neke, za gostovanja teatra&td u Montrealu. Koje sam iskoristio i za druženje sa prijateljicom mi Gisele Barret, profesoricom na tamošnjoj pozorišnoj akademiji. Jedno veče, nakon izvedbe Bourekovog Hamleta, krenuli smo na večeru, uz hakanje mojih iz, što bi rekao pokojni Tom Durbešić, Šank teatra. Vratio sam se relativno kasno, svi budni, još neadaptirani na vremensku razliku, orni za zajebanciju. Šta se žderalo? Rekoh, potpuno prirodno, bili smo u jednom francuskom restoranu – tripice. Muk. Pa – došao si u Montreal na tripice… Nekoliko dana sam nosio taj nadimak…

Druga je bila mislim devedeset treće. Radio sam u Soros Jugoslavija Fondaciji, koju su svojim potpisima ustanovili Ante Marković i George Soros. Poznanik od nešto malo prije izbjeglištva, bio u Mostaru sa Zimmermannom, Henry Kelly, pozvao me na ručak u Hyatt. Krenuo sam, dok su moji u „Sorosu“, na poznatim stepenicama sjedili i klopali hladan burek i jogurt. Obećao sam izviješće. A izviješće je teklo, oni šta smo jeli, ja ćufte u paradajz sosu. Šta ću, čovjek zvao, to naručio, on plaća, kako sam mogao nešto drugo. I naravno, bilo je mamlaze, bolje bi bilo da ste otišli u Smederevo, sto puta su bolje ćufte. Jebiga… Doduše ja volim i ćufte. Na to se nakeljila već pomenuta priča o klopi. Sa naglaskom na tripice, meni omiljene, a na jelovnicima dobrih domaćih restorana neizbiježne.

Domaćim restoranima? Kojim, gdje su? Mala promjena smijera razgovora. Sjećam se da su bile dobre u Šumatovcu, u Grmeču kao gurmanski škembići, u Bosni, mogli su se naći i u Lipi i još na hrpu boljih „lokacija“. Jebo te, kad sam malo prebrao, nigdje tih restorana. Bar da su Šumatovac sačuvali, dobra lokacija, a ni klijentela nije bila posebno loša. Onda sam počeo nabrajati gdje se još nalazi nešto ne uništeno, gdje normalan ja mogu na tripice – Kosmaj, Orašac, Kalenić, čini mi se Trandafilović, u Lovcu nisam dugo bio, pa Srpska kafana… Kaže društvo, koja Srpska kafana. Kako koja… Pa zatvorena je… Nemojte me zajebavati, kad… Ne idem nešto na tu stranu pa ne znam. Ima kažu jedno godinu. Srpska kafana zatvorena… Kojem je to idiotu moglo pasti na pamet. Zatvoriti instituciju. Sjebati onaj bar jedan sto i kundure… Koja su tu imena dolazila, da i zanemarim Atelje… Jebala ih Madera.

Pade mi na pamet prva posjeta &td – u nakon rata i šok nestalim šankom, „ubijenim“ Arsovskim, rukom glupače od Mani Gotovac. A onda sam se „teleprontovao“ u Mostar. Na Rondo. Sa velikim R. Kružni tok sa šest ulica, tunela od lipe i platana. I na tom rondou, kafana Rondo, negdje valjda od 1900-ih. Drvenjara koju niko nije dirao sto godina. Ni ratovi, ni izgradnja, sa „Rusima“ iz dva puta, Doma kulture iza nje. Drvenjara kojom je disao grad i kad je kašljao od duhanskog dima, i kad je mantao od alkoholnih isparavanja, i kad se svađao oko svega i svačega i važnog i nevažnog, i kad je pucao tavle i šaha, i kad je pio prvu, češće drugu razgovorušu, i kad nije raspoznavao ko jeste a ko nije boem, ko je a ko nije umjetnik, ili sličan neki djelatnik, kad je znao ko je kome ko, znajući da je svak nekome neko… Sve dok nekome nije palo na pamet da je sve što sruši obnovljivo, ili bar zamjenjivo, ali ubijanje duše, Rondoa, nikako… Gdje će nam sad duša…