Đenga, pa Đenka 1Foto: Nemanja Maraš

Sedim u Kotoru, sred pejzaža drskofatalnog ne samo po istinske estete nego čak i po Nešu Galiju, kod dobroga gazda Dončića, istaknutog borca protiv praznih čaša svojih gostiju; vatrena voda se hitno i hitro dolije, pa se Dona premetne u borca protiv punih, i tako cikcakamo kroz vrli vreli dan, s jetrama na žrtveniku kvalitetnog palamudenija.

Odan maksimi da svaki Marko radi naopako, raspitujem se kakav je Kotor zimi; došao bih tad, da me turisti ne ugaze vako sitnog u svom velegalopu na suvenirnice.

Uh, kaže moj Dona, ma to ti je depresija sušta, siđe tmura do iznad glave i ljudi posive; mislim se, taman, ja takav oblak i inače imam nad sobom ko kuća porodice Adams. Pa ti slobodno izvoli, nudi domaćin, ali nije šala, tvrda depra tu zacari, prsnu sinapse, imamo i ludnicu tu blizu. Što bi ludnica bila baš ovde? Eh, veli sagovornik, to sam i ja jednom pitao.

Izgrlim se i napozdravljam s tim dragim ludacima kojima je, zamisli mazohizma, palo na pamet da se otcijepe od nas i naše zlaćane budućnosti, pa stignem nazad taman da upratim zakletvu Overlorda, jer nepropustiva je fešta gledati kako se lažov kune.

Spektakl sasvim dobro osvetljen, mogu vam reći, uopšte se nije osetilo da je Mala Od Palube opsesivno odvrnula poneku sijalicu. Zadovoljan sam i tekstom: treba biti istinski prijatelj muza pa da ozbiljnu pretnju uviješ u svečarsko ruho i da to tako prođe.

Njemu je uspelo: želi, kaže, da bude predsednik svih i predsednik za sve, čime je suptilno najavio pohod na ono nešto nečega i nekoga kome još nije uspeo da zapredsednikuje.

Ostalo se svelo na uobičajene strofe i refrene gorde tugovanke pred ubogim udaračima terce, ovog puta s malo više krešendiranja kod teme nataliteta.

Ne znam što; jeste da Stark ovdašnji neprekidno ponavlja da winter is coming, duga noć kakvu ni 1944. nije videla, ali obezbedio je povoljan gas, pa ili da se razmnožavamo u toplom, ili da se grejemo pravljenjem dece ako u međuvremenu nasankcijamo i ljutnemo brata Putina.

Preživim ti ja nekako taj udar našeg Doktora Strejndža, iako mi logorejom izbije dušu i umlohavi telo, pa se tako nikaknjikav latim sređivanja kuće. Na stolu, među rasutim predmetima, zateknem đengu.

Gleda ona mene, gledam ja nju; pomislim: pa ovo smo tačno mi. Znate tu igru? Kompaktna kula od „gredica“, po tri u svakom redu, ali svaki „suprotno“ poređan od prethodnog.

Igrači se bave nadogradnjom i prosperitetom: kula raste put neba, ali tako što se iz konstrukcije izvlače gredice i ređaju gore. Nema novog materijala. Cilj je da svaki put iznova nađeš komadić koji je beskoristan, koji nikako ne služi stabilnosti.

Rečju, da uzmeš one koji ne vrede baš ništa – i staviš ih na vrh. Sve vreme se zna da igra ne može trajati do u beskraj, da će se stvar jednom neminovno skršiti, ali svejedno valja istrajno reciklirati arhitektonski škart, dovoditi ga u visine, s divljenjem gledati kako se građevina sve više ljulja i spin-tvrditi da zapravo vrtoglavo napreduje.

Ne bi li bilo totalno prigodno da je Predsednik pribegao pantomimi i onih sat vremena, ćutke ali s osmehom onim njegovim, samo igrao pred nama đengu sa samim sobom, nakon što se uz fanfare zakune da će krajnje predano, tako mu bog pomogao kao što nama neće, biti đengaš svih i đengaš za sve?

Dok se igre obično igraju da iznedre pobednika, đenga se igra da rodi gubitnika. Koliko god igrača učestvovalo, izgubiće samo onaj ko načini potez zbog kojeg se kula napokon uparamparča.

Ostali se smatraju pobednicima. Kako su pobedili ako je cilj bio da kula opstane a sad je više nema, ne zna se ali je tako. Što nas privodi nazad pitanju nataliteta: u retkim napadima iskrenosti, Blagoglagolj je jednom kazao kako nas, ako nastavimo paralelno da se ne rađamo i da se raseljavamo, za sto i nešto godina više neće biti.

Šarene laže i zamajavanja na stranu, mislim da je to zapravo uzeo za nepromenljivu činjenicu: pošto nas neće biti, ideja je da se razgrabi sve što se može dok smo još koliko-toliko tu.

Naš spasilac svoju zemlju smatra lešom koji se ne može reanimirati, pa je po njoj instalirao armiju vaški i krpelja da sisaju dok se ima šta sisati, da se nagoje dok ih truljenje telesine ne pretekne. Naš spasilac je tu da nam sruši kulu i tako otkloni svaku pogubnu nadu da kula može postojati. Sad smo u fazi đenge, a posle ide faza Đenka. Ono kad ostanu samo dugmići.

Zašto to dopuštamo i kako to može? Eh… kad je dobri Dona pitao prijatelja zašto je ludnica baš tu, ovaj mu je odgovorio: „Znaš kako, fabrika se pravi tamo gde ima sirovina, pa…“ U neverovatnom filozofskom obrtu, izgleda da sve postoji isključivo tamo gde može.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari