Krize i napetost na Baltiku, Balkanu i Crnom moru ukazuju na moguću dezintegraciju prostora koji „staru“ Evropu štiti od povratka u hladnoratovske odnose u kojima će ona biti inferiorna. Baltik je pod neposrednom vojnom pretnjom. Hrvatska vlada dezorijentisana i zaglavljena u neslavnoj prošlosti. Bosna podeljena na islamističke frakcije i srpsku teritoriju na rubu bankrotstva i građanskih nereda.

p { margin-bottom: 0.25cm; line-height: 120%; }Šator revolucije cenzus koalicija, pro-ruskih i pro-tajkunskih, remete rad institucija i građanski mir u Srbiji i Crnoj Gori. Makedonija je u stanju državnog udara. Politička islamizacija čini Tursku nedovoljno sposobnom da u NATO okviru osigura granice, doprinese padu Asadovog režima u Siriji, da utiče na sekularizaciju regiona, i očuva dominaciju na Crnom moru.

Odnos prema Vučiću i Đukanoviću jedan je od primera slabosti Zapada i uspeha Rusije u pokušajima da primeni zapadnjački model „meke“ moći, uzdržavanjem od onog nasilja koje je podelilo Ukrajinu ili zaustavilo demokratizaciju na Kavkazu. Srbija i Crna Gora suočavaju se sa opstrukcijama politika i institucija koje sprovode činovnici američkih i evropskih ambasada, koje na Balkan šalju gotovo po kazni, dok trećerazredni zapadni analitičari unose dodatnu zabunu u osnovnim vrednosnim i strateškim orijentacijama. Zajednički ishod zapadne i ruske politike je ulazak ekstremista i nasilnika u srpski parlament i prelaznu crnogorsku vladu.

Jedino postojano dugoročno rešenje balkanskih međusobica je ukidanje uzajamnih granica po modelu Kraljevine Jugoslavije, i uspostavljanje ograničenih suvereniteta po modelu komunističke Jugoslavije. Sva zlokobna iskustva iz zajedničke prošlosti mogu se iskoristiti u budućem institucionalnom razvoju i međuetničkim odnosima. Na Zapadni Balkan se, međutim, primenjuje upravo strategija kojom Rusija obuzdava potrebu Ukrajine da nastavi približavanje Evropskoj uniji. Evropski „zamor od proširenja“ je kratkovida taktika briselske administracije koju nije uspeo da razbudi, i urazumi, ni masakr na briselskom aerodromu. Nesigurnost u Zapadnoj Evropi nije generisao isključivo politički islam iznikao u zabrađenim favelama, dok religija multikulturalizma ujednačavanjem vrednosti svih kultura unosi dubinski razdor u evropska društva i njihove vrednosti definisane u savremenom liberalno-demokratskom koncenzusu. Kriza evropske nad-strukture i unutrašnjih, društvenih odnosa, potiče ne samo s periferija njenih metropola i novih, razornih ideologija, i desnih i levih. Kriza dopire, do samog evropskog jezgra, i s geografskih periferija.

Evropa bi trebalo da je dužna da promoviše svoje vrednosti i politike i u Molenbeku i na Balkanu. Ta je promocija neostvariva bez pune integracije koja će rušiti barijere zaostalosti i primitivizma. Rebalkanizacijom Balkana i primenom multikulturalizma Evropa u sebi samoj gaji tumore Bliskog istoka, i otvara nov politički prostor ruskoj agenturi. Evropske administracije ispravno prosuđuju dok neintegrisane balkanske poluautoritarne režime smatraju institucionalno i društveno nespremnim za brzo pristupanje Uniji. Ali strateške obaveze obesmišljavaju primenu svih nijansi liberalno-demokratskog koncenzusa u pregovaračkom procesu. Iskustvo s Rumunijom i Bugarskom navodi na pretpostavku o uspehu u traganju za ravnotežom u odnosima vrednosnih i strateških prioriteta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari