Dvadeset filmova 2021. godine (drugi deo) 1Foto: Privatna arhiva

Delovalo je da će drugi deo liste – namenjen filmovima koji su dramski raspoređeni na veći broj podjednako bitnih likova – biti ispunjen očekivanijim naslovima, osvajačima zlatnih globusa, budućim dobitnicima statue obnaženog muškarca, što bi rekao Radovan III, „nosiocima raznih veneričnih oboljenja i ostalih društvenih priznanja“.

Zatim je gledano još ponešto od propuštenog a potencijalno zanimljivog, čime je lista ipak krenula u pravcu umerene opskurnosti i iznenađujućih otkrića, ostavši sasvim zapadnohemisferna – za šta je kriva slabija istočnoevropska ponuda i festivalski hitovi poput japanskog „Drive My Car“. Na koncu, van liste ali uz zasluženo pominjanje su ostali „Bergmanovo ostrvo“ („Bergman Island“; r. Mia Hansen-Leve), „Baksuzno tucanje ili bezumni pornić“ („Babardeala cu bucluc sau porno balamuc“/“Bad Luck Banging or Loony Porn“; r. Radu Jude), „Noćna smena“ („Police“/“Night Shift“; r. An Fonten), „PVT CHAT“ (r. Ben Houzi), „Jagnje“ („Dyrid“/“Lamb“; r. Valdimar Johanson), „Mauritanac“ („The Mauritanian“; r. Kevin Mekdonald), „Nun of Your Business“ (r. Ivana Marinić Kragić), „Proklete godine“ („De forbandede år“/“Into the Darkness“; r. Anders Refn), „Prošle noći u Sohou“ („Last Night in Soho“; r. Edgar Rajt), „Nalazište“ („The Dig“; r. Sajmon Stoun), „Moć psa“ („The Power of the Dog“; r. Džejn Kempion), teško prevodivi „Being the Ricardos“ (r. Aron Sorkin), „Bila je to božja ruka“ („E stata la mano di Dio“/“The Hand of God“; r. Paolo Sorentino).

Ne gledaj gore (Don’t Look Up; r. Adam Mekej; SAD)

Počnimo od, po društvenom uticaju, filma godine – mada, uvek nam za razmišljanje ostaje tema zablude nastale kao posledice „življenja u bezbednom mehuru“. Kako god, „Ne gledaj gore“ jeste preskočio granice svog medija, postavši referenca u svakojakim virtuelnim i materijalnim diskusijama. To se ne bi desilo da nije dramski valjan i idejno vispren, dok posebno vredi istaći da je Mekej naselio svoj film konstantnim i trenutnim zvezdama ne izgubivši ni u jednom kadru tzv. „suspenziju neverice“. Njegovi napisani i uslikani momci i devojke su nepogrešivo živi ljudi.

U zemlji (In the Earth; r. Ben Vitli; VB)

U prethodnom slučaju sam pokušao da budem objektivan, no, subjektivno, izjavljujem za zapisnik da su za mene vrhunci filmske godine „Mladi detektiv“, naveden u prvoj polovini liste, te „U zemlji“ (može i „U tlu“, ima smisla), istrajnog žanrovskog autora Bena Vitlija. U priči koja pleše po granicama besmisla – radi se o podzemnoj povezanosti planete gljivama i ljudskoj vrsti koja narušava iskonsku ravnotežu, barem kada i sama ne koristi prednosti dotičnog protointerneta – likove je valjalo popuniti karakternim glumcima sposobnim da se po potrebi pretvore u nosioce radnje. Svestan da je postavka konceptualna, Vitli nas u prvoj polovini filma zavarava skretanjem u naoko površni horor, samo da bi se u drugoj vratio na sigurne staze čiste psihodelije.

Noć (The Night; r. Kuroš Ahari; Iran/SAD)

U godini u kojoj smo, izuzimajući „Kendimena“ i solidnu televizijsku seriju „Oni“ („Them“), malo odmorili od američkog društveno angažovanog horora, iranska filmska emigracija nastanjena u Kaliforniji priložila je svoj rezultat konstruktivne upotrebe žanra. Nekoliko u novom svetu naoko stabilnih i ostvarenih porodica provodi ugodno veče, samo da bi jedna od njih nakon rastanka bila proganjana i mučena nezaraslim ranama i – od svih najbližih, počevši od samih sebe – skrivenim grehovima.

Osmi mart (Mothering Sunday; r. Eva Hison; VB)

Odlučio sam se za rizični prevod naslova, budući da se u Velikoj Britaniji Dan majki slavi u zajedništvu sa međunarodnim danom žena, a i sami siže filma o kojem je reč sadrži motiv društveno-rodne emancipacije. No, ono što je „Mothering Sunday“ – uglavnom vremenski postavljen u godine nakon Prvog svetskog rata – dovelo do ove liste je jedan od najboljih prikaza sveprožimajuće depresije koja nastaje u naciji nakon što generacija načini tragičnu grešku u koracima, dovevši do masovnog iščeznuća svojih potomaka. Ni ove godine ne nameravam da idem na FEST (na taj način se, između ostalog, boreći protiv tragične greške svoje generacije), ali moram da primetim da bi ovom filmu dobro stajala velika sala Sava centra.

Tvoj sam čovek (Ich bin dein Mensch/I’m Your Man; r. Maria Šrader; Nemačka)

Četrdeset-i-nešto-godišnja naučnica primorana je da učestvuje kao opitni subjekt – njenom institutu dobro će doći malo dodatnih izvora finansiranja – u testiranju androidnog emotivnog partnera. Ogledni primer dvosmislenosti je scena u kojoj tokom šumske šetnje oko robota (u ambivalentnom tumačenju Dena Stivensa – nemačka naučnica je kao element privlačenja u upitniku navela umerenu stranost, te je stoga, po softverskim dizajnerima, njen idealni partner Britanac) dražesno trčkaraju jeleni, da bi joj on to objasnio sa: „Nemam miris, za njih uopšte ne postojim“. Radi se, između ostalog, o dramskom tretmanu naše, još uvek ne-robotske stvarnosti, u kojoj željeni partner sve više prestaje da biva živo, konfliktno biće, dok tragamo za neiznenađujućim projekcijama samih sebe.

Kičma noći (The Spine of Night; r. Filip Dželat, Morgan Gejlen King; SAD)

…a kada smo već kod potrage za zadovoljstvom kroz projekciju, kroz bezbednu poznatost, nama iz VHS praistorije mora prijati ova rotoskopska epska fantastika nalik „Hevi metalu“ ili radovima Ralfa Bakšija. Ipak, ukoliko je nostalgija bila početni mamac, priča zatim preuzima odgovornost, sa retko dobrom dramaturškom kontrolom fragmentarnosti, sve do sažimajućeg kraja. U formi romana bi, svakako, „Kičma noći“ bila teško podnošljiva i ograničena na usko specijalizovane knjižarske police, no, motivi mraka i beznađa iza potrage za suštinom kroz animirani film pogađaju sve odabrane mete.

Belfast (r. Kenet Brana; VB)

Određeni kompromisi sa stvarnošću (multirasnost u Severnoj Irskoj krajem šezdesetih?) za sada se nisu nagradno isplatili Kenetu Brani koji je – opravdajmo ga – osim što je imao potrebu da načini film o tome, takođe želeo da što više ljudi vidi njegovu priču o sopstvenom odrastanju, a zapravo o svemu što članove jedne porodice može naterati da napuste grad koji vole, grad čije su ih najbolje strane i stvorile čestitim ljudima. Jer, čestitost uokvirena karakterističnim duhom ne doleće iz kosmosa, niti se rađa iz genetskog ustrojstva, već se uči u udruženom naporu porodice i ulica na kojima se odrasta.

Krvave pomorandže (Oranges sanguines/Bloody Oranges; r. Žan-Kristof Muris; Francuska)

Prvi od dva francuska učesnika ovog izbora kao da stiže iz uma Žorža Brasansa, šansonjera koji je držao da „anarhista uvek prelazi ulicu preko ‘zebre’ jer ne želi nikakav kontakt sa uniformisanim licima“, usput pišući pesme poput one u kojoj gorila u bekstvu iz zoološkog vrta siluje nadmenog sudiju, privučen njegovom otmenom odorom. „Krvave pomorandže“ su u homogenu celinu dovoljno povezan niz bunjuelovskih skečeva, čiji je zajednički imenilac odsustvo nade u smisleno postupanje kako zajednice tako i pojedinaca koji je čine, u trenucima kada spletom okolnosti bivaju potpuno prepušteni sopstvenim vrednosnim pravilnicima. Usput, ako se ponekad pitate koja bi bila primerena kazna za delatnosti srpskog ministra ekonomije, ovaj film će vam dati jedan od odgovora…

Džon i rupa (John and the Hole; r. Paskval Sisto; SAD)

Koscenarista filma „Birdman“ je ovim nedovoljno primećenim draguljčićem potpuno iskupio svoj deo odgovornosti za postojanje i manipulativni uspeh dotičnog dramskog nedela. „Džon i rupa“ naoko je jednostavna priča o trinaestogodišnjaku koji nedaleko od svoje kuće pronalazi nedovršeno podzemno sklonište (zapravo, četvrtastu betonsku rupetinu), da bi zatim drogirao svoje roditelje i stariju sestru, spustio ih u pomenutu rupu i danima živeo bez vrhovne vlasti (kada malo razmislim, i ovde ima jasnih obrisa anarhične misli). Metaforičnost je očigledna – mada kao da je izmakla većini pripadnika kritičarske struke – sa neubistvenim elimisanjem porodice kao preduslovom odrastanja. Dok ta igra sa gledaocem traje, dobijamo i očekivano ali uvek dobrodošlo ponižavanje privilegovane klase (otac, u tumačenju Majkla K. Hola, nakon par dana u rupi: „U stomaku kao da imam psa koji zavija… Mislim da nikada do sada u stvari nisam bio gladan. Evo, stiže bol…“).

Zbogom, moroni (Adieu les cons/Bye Bye Morons; r. Alber Dipontel; Francuska)

Po datumu premijere, ovaj film bi pre trebalo da bude deo prošlogodišnje liste, budući da je krajem 2020. godine bio iznenađujuće gledan u francuskim bioskopima. U martu prošle godine je, pak, dobio i većinu najbitnijih nagrada Cezar, da bi koji mesec kasnije o njemu bilo reči na ovim stranicama. Nije zgoreg još jednom fenomenološki i kvalitativno istaći ovu crnohumornu pričicu/pričetinu o dve sredovečne osobe koje nemaju više šta da izgube. A sada, pomerimo fikciju u drugi plan i posvetimo se modifikaciji stvarnosti koja nas ove godine čeka…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari