Poredak otvorenih vrata 1Foto: Privatna arhiva

26PALIĆ19: Žao nam je što što smo vas propustili (Sorry We Missed You), režija: Ken Louč, scenario: Pol Laferti, zemlja: Velika Britanija, Francuska, Belgija, 2019.

Slutio sam da se, posle pisanja o filmovima „Anđeoski deo“, „Duh ’45.“ „DŽimijeva dvorana“, „Ja, Danijel Blejk“ više neću baviti Kenom Loučom, možda u strahu da sto puta ponovljena istina ne postane laž, možda, banalnije, zato što je momak odavno prešao osamdesetu pa bi se dalo očekivati da, poput DŽona Bormana, snimi testamentarni rad i podvuče crtu („Ja, Danijel Blejk“ mogao je poslužiti toj svrsi).

I onda, surovo, među ovogodišnjim festivalskim filmovima, od Almodovara smo dobili – posle tri iznenađujuća, žanrovska rada (od kojih je „Koža u kojoj živim“ objektivno njegov najbolji film ikada) – „trijumfalni povratak“, sat i pedeset minuta lepo predstavljenog Ničega, dok su francuski „Jadnici“ i „Mržnja 2.0“, dinamični i tačni za gledanje ali neinspirativni za razmišljanje te Louč, na više načina, ponovo dolazi kao spas. Ne treba, naravno, zanemariti da Louč, na neki ezoteričan način, nalik DŽeku Lemonu u ansambl filmovima („Glengeri Glen Ros“, „Kratki rezovi“), uvek bude najbolji. Ili to ja, naopako, kako starim postajem levičar…

Moglo bi se učiniti da Louč od devedesetih, sve sa povremenim ekskurzijama u istorijske teme, pravi jedan isti film (sa, uz to, istim scenaristom, Polom Lafertijem, čovekom izuzetno zanimljive pre-filmske biografije – rođen u Kalkuti/Kolkati, učio u Rimu za katoličkog sveštenika, radio u nevladinom sektoru u Nikaragvi u vreme Sandinista…). Ipak, dok junak, običan čovek, uglavnom iz radničke, ponekad iz zanatske klase, ostaje sličan, neprijatelji se menjaju.

U „Ja, Danijel Blejk“, recimo, izvršen je napad na sistem socijalne pomoći, u teoriji branu od nepravednog poslodavca, u praksi samo još jedan od slojeva „prilagodi se ili crkni“ kapitalističkog poretka. Riki Tarner, glava porodice Tarner, kvarteta glavnih junaka filma „Žao nam je što smo vas propustili“, zato u prvoj sceni, tokom razgovora za posao, na pitanje „Da li si nekada bio na socijalnoj pomoći?“, odgovara, „Ne, imam ponos“.

Riki, građevinski radnik u potrazi za bilo kakvom poštenom i dugotrajno prosperitetnom zaradom, odmah je uspostavljen kao individualac, osoba koja od države ne traži ništa osim da ne predstavlja smetnju. Suštinski se radi, dakle, o zagovorniku liberalnog kapitalizma. U svom lovu, dolazi do kompanije „PDF“ („Packages Delivered Fast“), firme za brzu dostavu paketa kombijem koja svojim vozačima nudi tzv. „zero-hour“ ugovore. U teoriji, taj tip zaposlenja pojedincu nudi nezavisnost, rad po pozivu i potrebi. Sad, ako ste student ili penzioner, neko ko ne deli životni prostor i obaveze sa porodicom, neko ko ne mora da dođe u određeno vreme kući kako bi skuvao ručak, ili se pojavi u školi na roditeljskom sastanku, u zavisnosti od poslodavca i prirode posla sistem radi na obostrano zadovoljstvo. Riki je, pak, nabasao na kompaniju koja sistem koristi jednostrano. Naime, budući samo servis za vezu između vozača i primaoca paketa, „PDF“ pruža mogućnost posedovanja ličnog vozila.

Ali, ko od polupropalih ljudi koji do njih dolaze može imati finansijska sredstva za to? Stoga, firma nudi iznajmljivanje ili kupovinu kombija na lizing, što od vozača stvara mašinu za isplatu rata i dobru zaradu koja je bila osnovni mamac. U čemu je problem raditi četrnaest sati dnevno? Na kraju krajeva, sve je stvar ličnog izbora. „Ako nećeš, tamo su ti vrata“, zar ne? Mislim, zašto se ne bi piškilo u plastične flaše ako je rezultat višak kapitala za sve uključene u poduhvat? Počinje raspad porodične jedinice. Ebi, Rikijeva žena, sistemski slično je uposlena kao medicinska sestra za brigu o starim i iz drugih razloga nepokretnim osobama. U cilju otplaćivanja kombija, porodica Tarner prodaje automobil te Ebi sada provodi sate po autobuskim stanicama, takođe dolazeći kući posle vremena za večeru. Jedanaestogodišnja ćerka, pametna, slatka, počinje da piški u krevet.

Petnaestogodišnji sin, grafiti umetnik u pokušaju, jednako pametan ali i nezainteresovan za školu, počinje da krade farbu („nisam ukrao iz radnje na ćošku nego iz lanca“). Momak, rekosmo pametan, razvija pobunu protiv svega ne želeći da završi kao neobrazovani rob, poput svog oca, niti da se savija nad knjigom da bi upisao fakultet i onda godinama bio druga vrsta roba, roba države, radeći u kol-centrima da bi otplaćivao studentske kredite. Ah da, budući kolektiv odgovornih pojedinaca, „PDF“ svu štetu, nanetu paketima ili opremi (od kojih je najzlokobniji GPS „Gedžet“ koji vozači kolokvijalno zovu „utoka“), naplaćuje upravo odgovornom pojedincu. Tarnere, i bilo koga drugog ko zaluta u „zero-hour“ lavirintu, ne očekuje ništa bolje od proždirućeg čoveka sa glavom bika.

Sve to ostalo bi na nivou dobro osmišljenog traktata da Louč, prokletnik, kao što je uradio u filmu „Ja, Danijel Blejk“, mesecima nije tragao po pabovima i amaterskim pozorištima za glavnom glumicom koja će celini dodati nešto što se ne može nikako drugačije nazvati nego duša. Sasvim manipulativno, Debi Hanivud koja igra Ebi sinoć me je u par navrata vratila na mehanička podešavanja, što nas podseća da je Čovek uvek važniji od konstrukta u koji je postavljen. Ili, barem, ima snagu da bude.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari