Poslednji od najboljih 1Foto: Privatna arhiva

Crtica 1. Pre par godina, sagovornica u telefonskom razgovoru pominje film koji je slučajno očešala na televiziji, prateći svoju liniju razmišljanja kako su pre tridesetak godina naizgled zanatski, nepretenciozni filmovi znali da sadrže ozbiljnu količinu subverzivnosti.

„Igra onaj veliki, sedi, uvek je policajac“, kaže. „Brajan Denehi?“, nagađam. Naravno da je bio Brajan Denehi.

Crtica 2. Pre par meseci, sedim sa prijateljima i razgovor nas navede ka Skorsezeovom filmu „Irac“, za koji sam u objašnjenju zašto nije upao u izbor dvadeset najboljih filmova 2019. godine napisao da sam bio u dubokoj raspravi sa samim sobom ali da je presudu donelo to što je čitanje kratkih biografija likova filma bilo neuporedivo zanimljivije od samog filma. Uz to, nije problem, rekoh, što je De Niro mator, i što u par akcionih scena živahnom staračkom geganju biva prilepljeno retuširano lice (meni je, zaista, to bio najmanji problem filma) već što je on po fizionomiji i energiji pogrešan glumac za tu stvarnu osobu. „Ta irska mrcina iz radničke klase, bokser i kamiondžija, to je pre neko kao…“, zabavljam se tražeći i nikako da pronađem. „Brajan Denehi“, kaže prijatelj.

U jednom dugačkom intervjuu koji je dao u Torontu pre desetak godina, povodom gostovanja u tamošnjem pozorištu gde je igrao Vilija Lomana, Brajan Denehi (1938 – 2020) kaže da ga je otac, novinar, „skriveni irski intelektualac“, zarazio čitanjem, što je prirodno nastavljeno gimnazijskom dramskom sekcijom („ako se pitate koliko je hrabro bilo igrati Makbeta pred par stotina irskih petnaestogodišnjaka, šta mislite koliko je bio hrabar onaj drugi koji je bio Lejdi Makbet?“).

Onda je uz pomoć sportske stipendije (američki fudbal) završio koledž, otišao u vojsku, vratio se pre rata u Vijetnamu, oženio i dobio decu, radio ne preterano smislene poslove i, na kraju, po Brodveju kasnih šezdesetih, „ko zna zašto, sa dvadeset i pet, dvadeset i šest godina, počeo da obilazi audicije“. Desetak godina kasnije, Majk Nikols ga bira za sporednu ulogu u jednoj od najbitnijih premijera sezone, nakon čega počinje prvo televizijska lukrativna delatnost („Kodžak“, „M.A.S.H“, „Dinastija“, „Policajka“ sa Endži Dikinson) i, nedugo potom, učešće u seriji filmskih hitova: „Rambo: Prva krv“ („prihvatam odgovornost samo za prvi, koji je dobar film“), oba „FX: Ubistva trikom“, obe „Čaure“, negativac u „Silveradu“, drugo ime na špici iza Harisona Forda („Presumed Innocent“)…

Kada su osamdesete prošle, usledio je povratak na televiziju i, u poslednjoj fazi karijere i života, pozorište („kada ste nekakva polu-filmska zvezda, počnete da dobijate i uloge u pozorištu koje su pre toga izmicale“).

Film iz prve crtice je „The Last of the Finest“ (u kasnijim kasetnim izdanjima znan i kao „Blue Heat“) iz 1990. godine, režiran od strane Škotlanđanina (Džon Mekenzi – „The Long Good Friday“, „The Fourth Protocol“) na tezgaroškom radu u Americi, sa Džordžom Armitažom, jednim od najboljih reditelja za koje niko nije čuo, među scenaristima, sa Mikom Tejlorom, kratkotrajnim zamenikom Brajana Džonsa u Stonsima (pre nego što će doći Ron Vud i završiti se transformacija iz bluz-psihodeličnog u bluz-stadionski bend) među muzičkim saradnicima.

Radi se o kukavičjem jajetu, filmu sa police „nove akcije“ u video klubovima, gde, osim Denehija, policajce igraju Džo Pantoliano (tehno štreber), Džef Fejhi (najmlađi, jedini neoženjen, devojka crnkinja) i Bil Pekston (poštenjačina uvek spremna za šalu, uskoro otac) koji je u prvoj akciji prerušen u ludu klošarku. Kada član jedinice u okviru istrage koja se sprovodi izgubi život (nagradno pitanje za dramaturški iskusne – koji?), Denehi i ekipa shvataju da su se ovaj put uhvatili u koštac sa visokim državnim kriminalom prerušenim u intervencionizam uperen protiv zlih socijalističkih režima Srednje Amerike. Sledi individualna, antisistemska bitka praćena svakovrsnim moralnim dilemama na kraju koje će se sipati meci po slugama režima i vikati „Jebite se!“.

„Ovaj ti je super“, kao da čujem momka ili devojku iza pulta video kluba. „Ko igra?“. „Brajan Denehi“, i svi 1990. znaju ko je taj, ili je to bila naša zabluda, naša „hamartija“, tragični nedostatak koji vodi ka propasti.

Šta Denehi odgovara kada ga 2011. pitaju da li bi mogao da izdvoji jedan film u kojem je igrao? Pa, kao što bi svaki izdanak „skrivenog irskog intelektualca“ i morao, on bira tešku, hermetičnu umetnost, konkretno, film Pitera Grineveja „The Belly of an Architect“ („Trbuh jednog arhitekte“, 1987.). Sudar visoke umetnosti i niskih poriva, američki bračni par koji u Rimu, kolevci zapadne kulture, proživljava psihosomatke tegobe i etičke sunovrate, manje ili više standardni Grinevej koji nas nakon poslednjeg kadra tera da se pitamo, „koja je bila svrha svega ovoga?“.

Sam Denehi, najavljujući svoj odgovor, kao da se pravda rečima, „ako niste gledali, nema ni razloga zašto bi trebalo“. Ipak, to je taj film koji mora da pomene.

Dodaje, kada su počeli sa radom, pratio je Grinevejov mizanscen bez pitanja ili protesta, dodajući usput malo života liku.

Posle par nedelja tog procesa, Grinevej je pri postavci kadrova počeo da mu govori, „ideš ovuda, staneš, onda uradiš ono tvoje…“. Brajan Denehi, jedan od poslednjih sa „onim njegovim“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari