Foto: Radenko TopalovićNa izjave saučešća retko obraćam pažnju, ali su mi u ponedeljak dve zapale za oko. Prvo, Vojislava Šešelja, lidera SRS-a, čoveka koji mi je uvek bio, najblaže rečeno, izuzetno nesimpatičan, po političkim stavovima miljama daleko, „politički otac“ aktuelnog predsednika, verovatno najpoznatiji ratni huškač devedesetih godina… Izrazio je saučešće zbog ubistva iranskog verskog lidera Ali Hamneija, za koga tvrdi da je „bio nepokolebljiv u odlučnoj i dostojanstvenoj odbrani interesa svoga naroda, ali i svih ugnjetavanih naroda na području Bliskog istoka“.
„Ajatolah će generacijama koje dolaze biti inspiracija u svetoj borbi za očuvanje identiteta, u odupiranju amerikanizaciji društva i prihvatanja nasilja i društvene dekadencije za normalnost“, naveo je Šešelj u telegramu.
Onda je stiglo saučešće čoveka sa kojim se takođe politički nisam slagala, iako smo istog porekla, nacije i vere. „Napad izraelskih i američkih oružanih snaga na Iran i ubistvo iranskog Vrhovnog vođe je teška povreda suvereniteta i sigurnosti Islamske Republike Iran i gaženje svrhe i principa povelje UN. Molim Vas da prenesete naše izraze iskrenog i najdubljeg saučešća iranskom narodu, porodicama stradalih i Vladi Islamske Republike Iran“, poručio je Sulejman Ugljanin, lider SDA Sandžaka, iranskom ambasadoru.
Kakav je to rat koji ujedini Šešelja i Ugljanina, a mene natera da se pre sa njima složim nego sa predstavnicima meni politički bližih zapadnih zemalja? Izuzimam španskog premijera Pedra Sačeza koji je jedini na Zapadu osudio napad na Iran. Naravno da se ne slažem sa Šešeljevim trabunjanjem o rahmetli Hamneiju kao „inspiraciji u svetoj borbi“ i „dostojanstvenoj odbrani interesa ugnjetavanih“, koje je jednako glupo kao njegovo ranije lupetanje o Trampu koji će „svetu doneti slobodu“, već samo sa njegovom osudom napada na Iran i kaubojsku egzekuciju lidera jedne zemlje. S druge strane, „Suljove“ opservacije o gaženju Povelje UN potpuno su ispravne.
Napad SAD i Izraela na Iran, u javnosti Srbije izazvao je novu epsku podelu, navijanja i mudrovanja. Čuveni film „Tri karte za Holivud“ u novom ruhu. Stvari su ipak prilično jasne, jer se, kao i u slučaju Ukrajine, zna ko je napadač, a ko napadnut. Prezirem apsolutističku vlast i teokratske države, pa mi je iranski režim krajnje nesimpatičan. Uvek sam smatrala da vlast u Teheranu treba da se menja i prilagođava mladim generacijama Iranaca, ali mi je kristalno jasno da im slobodu i bolju budućnost neće doneti Tramp i Netanjahu. Kako iko može verovati da osoba sumnjivih moralnih i mentalnih sposobnosti i ratni zločinac mogu išta dobro da urade za bilo koga sem za sebe i svoju porodično-koruptivnu kliku?
Međunarodno pravo gaženo je bezbroj puta, ali je napad na Iran „glogov kolac“ za ono što je od njega ostalo. Iran, nažalost, ima male šanse da preživi napad, ali Persijanci su preživeli Aleksandra Makedonskog, pa će valjda i njihovi potomci uspeti da se povrate nakon ovog rata. Ali, šta će on svetu doneti? Još jedno suočavanje sa opasnom istinom da smo planetu pretvorili u haos i zlo, da se vraćamo u doba kada veliki i moćni mogu da tlače i kradu koga hoće, da su oni viša, a mi ostali niža bića i zemlje… Neokolonijalizam 21. veka.
Tramp će napasti, pokoriti i opljačkati koga poželi, ubiti lidere i decu, svejedno, Putin će učiniti isto, ni Si verovatno neće propustiti šansu… Evropa koja osuđuje Putina, ali bodri Trampa i Netanjahua, sutra ne treba da kuka kada američki predsednik ponovo poželi Grenland ili neko drugo parče Starog kontinenta. Đavo uvek dođe po svoje, a ovom su ostale još tri godine vlasti. Pakao nas tek čeka.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

