Da li će premijer Aleksandar Vučić ići u Potočare povodom 20-godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice, danima je bilo najvažnije pitanje. Otišao je, desio se incident koji je, nažalost, zasenio komemoraciju i dženazu. Ranije sam napisala da Vučić ne treba da se obazire na pritiske Zapada, već da posluša „Majke Srebrenice“, jer su njihovi najbliži stradali i da ne ide ukoliko nije iskreno postao svestan zla koje se u Srebrenici desilo i svoje uloge u ratovima.

Otišao je, a ja, skeptična po prirodi, i dalje sumnjam u njegovu iskrenost. Sumnju podstiče ne samo „dobra memorija pamćenja“, (čovek može da se menja i dobro je kad je promena nabolje), već i Vučićeve česte kontradiktornosti i sve što je pratilo njegov „istorijski“ odlazak u Potočare. Govorio je da u Srebrenicu ide visoko uzdignute glave, kako bi pokazao da „smo mi Srbi bolji od njih“. Zar to da bude motiv odlaska u Srebrenicu? Kakvi bolji i lošiji narodi? Niko, Vučiću, ne treba da ide u Srebrenicu visoko podignute glave jer je to simbol stradanja, posebno ne čovek tvoje političke prošlosti. Ali, „Majke Srebrenice“ su izjavile da veruju u Vučićevu iskrenost i ako sam njemu poručila da ih posluša, pokušaću i ja da ih poslušam. Vučić je primetio da nikada nigde nije video takvu mržnju kakvu su pokazale „budale“ koje su ga napale u Potočarima. Kao da nikada nije bio na skupovima SRS i kao da ne primećuje ekstremističke pojave u Srbiji. Izjavio je, ipak, da incident neće uticati na njegovu politiku pomirenja i pruženu ruku Bošnjacima. Pozvao je Predsedništvo BiH u posetu, najavio konkretnu pomoć Srebrenici. Takvi potezi su za pohvalu. Srbija treba da sarađuje sa RS i bosanskim Srbima, ali ne treba da zaobilazi Sarajevo, već da i Dodiku jasno poruči da je dosta mržnje i blokade BiH.

Istovremeno sa zvanično pomirljivim Vučićevim rečima, u ovdašnjim medijima, ali i izjavama nekih zvaničnika i analitičara, vodi se huškačka i kampanja mržnje u stilu devedesetih. Koja je Srbija „prava“? Ona koja zvanično teži miru ili ona koja kao kao da se sprema za nove sukobe? Napad na premijera Vučića je žalosni incident, koji na dženazi nije smeo da se desi. Ali, emocije proradile, neki ga se sećaju iz devedesetih, drugi mu zameraju novije poteze i reči i poletele kamenice i plastične flaše. Žalosno, ali daleko je to od organizovanog pokušaja ubistva, napada na Srbe i Srbiju, bošnjačku i međunarodnu zaveru, kako ga većina ovdašnjih medija, političara, analitičara predstavlja. Da je bilo organizacije, ne bi „radile“ plastične flaše. Srbija je tako u čudnoj situaciji – Srebrenica nikako nije genocid, za mnoge nije ni zločin, ali je gađanje premijera plastičnim flašama – pokušaj ubistva.

U gomili Vučićevih izjava skoro nezapaženo je prošla jedna pomalo rasistička. Nakon neusvajanja Rezolucije UN o Srebrenici, poručio je da su Srbi izbegli ono što jedno „pleme“ iz Ruande nije, aludirajući na genocid u toj afričkoj zemlji 1994. godine i prošlogodišnju Rezoluciju UN. U Ruandi su pripadnici većinskog naroda Huti (narod, ne pleme) 1994. ubili skoro milion manjinskih Tutsa i umerenih Hutua. Tvrdili su da ti „manjinci“, „bubašvabe“, vekovima zloupotrebljavaju Hutue. „Došlo vreme osvete nad Turcima, pardon Tutsima“, pa Huti krenuli da ubijaju Tutse i svoje sunarodnike koji su im se suprotstavili. Snage UN mirno posmatrale. Bože moj, crnačka „plemena“ se ubijaju… Pobunjeničke snage koje su uglavnom činili Tutsi, porazili su, međutim, zvaničnu vojsku i paravojne formacije Hutua i zaustavile genocid. Onda umesto osvete, kako nalažu balkanska pravila, Huti i Tutsi se pomiriše i sad je Ruanda, uz sve teškoće, pa i prilično autokratskog predsednika Pol Kagamu, prosperitetna zemlja. Bilo bi lepo da se vi Srbi i mi Bošnjaci ugledamo na Hute i Tutse, a ne da „fol“ pružamo ruku pomirenja, a u drugoj „držimo šipak“. Ili kamen. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari