Da bežimo zajedno 1Foto: Luca Marziale / Danas

To što postoji saglasnost u vezi sa koruptivnim, manipulatorskim, autokratskim karakterom vlasti koju danas sprovodi Aleksandar Vučić u Srbiji u opozicionom i kritički nastrojenom delu javnosti, ne znači da postoji saglasnost unutar te grupe o karakteru njegovog političkog angažmana i zauzimanju visokih državnih pozicija tokom ratnih devedesetih godina.

Da li je to zbog ideološke i političke sličnosti koju deo opozicionog spektra i kritičara Aleksandra Vučića ima sa predmetom, (osobom) svoje kritike – samim Aleksandrom Vučićem, dok je bio generalni sekretar Srpske radikalne stranke i osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, ili zbog koristi koju mogu da izvuku izbegavanjem govora o ratnom huškaštvu i posledičnom profiterstvu, s obzirom na preovlađujuće neznanje građana Srbije o odgovornosti i učešću njihovog predsednika u oblikovanju društvenih okolnosti u pravcu smrti, gladi, siromaštva i bolesti, nije ni važno.

Podjednako je tragično.

Unazad skoro deset godina, opozicija Vučićevom režimu izbegava teme koje su suštinski objašnjavajuće za siromaštvo, izolovanost, korupciju, izloženost teškoj patnji najvećeg broja građana koji žive u Srbiji. A, to je rat. Rat u kojem je Aleksandar Vučić bio u prvim redovima kako bi od isticanja u pozivanju na ubijanje profitirao, koliko sticanjem privilegovanih položaja u društvu toliko i materijalno.

Da je kojim slučajem krenulo ozbiljnije otkrivanje porekla bogatstva na krađi i otimačini, lažima i manipulacijama ratno zločinačke klike iz devedesetih, od strane onih kojih su decenijama, gotovo sve vreme stajali nasuprot Vučiću i njegovim političkim i zločinačkim uzorima, kao što stoje i danas, Šešeljeva desna ruka izvesno ne bi bila predsednik Srbije, dvadeset godina od pada zločinačkog režima i okončanja rata.

Umesto što su tokom vlasti kopirali, uz, doduše, blago ustručavanje da se pokažu ogoljenima u svom nacionalističkom i mrziteljskom naponu, želeći da budu u narodu omiljeni poput radikala i ostalog socijalističkog i julovskog šljama, ali i da budu „umereni“ ideolozi i obožavatelji agresivnog koncepta – svi Srbi u jednoj državi – osovina aktuelne opozicije Vučevom režimu i tada i danas odnosila se prema javnoj imovini i dobru svih građana, neodgovorno, neosetljivo, pribavljajući ličnu naspram opšte koristi.

Prodaja imovine i slobode, prepuštanje izmanipulisanih, osiromašenih, ratovima duboko osakaćenih građana, surovoj budućnosti unutar koje će upravo zbog te nesagledive nesreće biti moguće nastaviti dalje sa lažima i nacionalističkim sranjima i glupostima, a time i njihovog opstanka na vlasti, sagledava se sav amaterizam, kriminal i nedostojnost ljudi od čije pameti i sposobnosti zavisi da li će Srbija sutra postati država sa još manje, iovako već nepostojećih, osnovnih ljudskih prava – 99 odsto građana.

Isto onako kako su izgubili vlast 2012. godine od Šešeljevog najvernijeg sledbenika, isto tako neće uspeti ni da je osvoje iz gore navedenih razloga. A Vučić će isto onako kako se ophodio prema kosovskim Albancima sa ministarske pozicije, 1999. godine, rešavati i aktuelnu krizu, u čijem stvaranju je imao pozamašnu ulogu, a sada, dvadeset godina posle je i dalje tu, ni manje ni više, pozvan da je reši. Nasiljem, lažima, manipulacijama, krađom. Srećom, bez mogućnosti ubijanja ili nalozima sopstvenom narodu da izvrše samoubistva dok postaju ratni zločinci. Već podmuklom metodom zatvaranja i izolacije, sve oštrije kontrole, uterivanjem straha i ukidanjem mogućnosti bilo kakvog bunta.

Pripreme za uvođenje apsolutne diktature, gde više neće biti ni prilike ni pomisli da se izađe na ulice, tog, sve je jasnije, jedinog izlaza za eventualno osvajanje slobode, evidentno je kroz namere usvajanja novog zakona o policiji.

Video nadzor i praćenje kretanja građana kroz javni prostor sa mogućnošću prepoznavanja identiteta, skrivanje imena i prezimena policajaca, primetno – izuzetno sklonih nasilju nad običnim ljudima, pre svega, demonstrantima – što se bez svake sumnje pokazalo na prošlogodišnjim protestima, kao i zabrana javnog objavljivanja snimaka na kojima se vide oni koji pod komandom Aleksandra Vučića i protagoniste smrti u službi Mirjane Markovića – aktuelnog ministra policije, julovca, Aleksandra Vulina, ubijaju boga u pobunjenim ljudima, biće poslednji udarac u očekivanja, verovanju i nadu u opstanak.

Uskoro će, izgleda, građani Srbije, zajedno sa izbeglicama sa Bliskog Istoka, krenuti putem spašavanja žive glave, a narodne patrole Vučićevih batinaša zaduženih za prepadanje i prebijanje migranata više neće praviti razliku samo u boji kože već i po stepenu odanosti predsedniku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari