"El tra" rasizam 1

Moj otac, bolestan od raka, živi u Kikindi.

Gradu na krajnjem severu Srbije.

Na granici sa Rumunijom, blizu mađarske granice.

Imam ćerku od sedam i po godina, koja je protekle nedelje, od kada je počeo raspust, išla pet dana sa mnom na posao, u redakciju, jer je sistem tako podešen da, ukoliko nemate nikoga da vam čuva dete, dok je na raspustu u trajanju od dve nedelje, ono, jednostavno, mora da krene sa vama na posao.

Prvog dana raspusta.

Razume se, u slučaju da nemate novac dodatni da izdvojite za neku ustanovu ili privatno lice koje bi se o njemu brinulo tokom radnog vremena.

U petak, posle radnog vremena, uputile smo se nas dve, ćerka i ja, na Autobusku stanicu Beograd, da bismo otputovale u Kikindu.

Kupile smo kartu u terminu od 16.15 časova, kod prevoznika pod nazivom „El tra“.

Došle smo ranije na stanicu, kupile karte, sele na klupu da sačekamo autobus.

Videla sam tada par izbeglica koji čekaju, takođe, autobus na istom peronu. Reč je o deci, dečacima, po mojoj proceni, ne više od 18 godina.

Kada je autobus pristao na peron, krenuli smo, svi putnici da ulazimo na prednja vrata.

Ispred moje ćerke i mene bili su dečaci izbeglice.

Kondukter im je rekao: Vi na zadnja vrata. Mene i ćerku je uveo na prednja, rekavši: Vi uđite ovuda. Dok smo zakoračile na dva stepenika, u neverici, preskočila sam da pitam konduktera o čemu je reč.

Zašto nas dve, koje smo kupile po istoj ceni kartu, ulazimo na prednja vrata, a izbeglice ispred nas su vraćene i upućene na zadnja.

Tako smo stigle do vozača.

Upitala sam ga u čemu je problem, zbog čega nas dve ulazimo na prednja a putnici koji su bili u redu u ulasku u autobus na zadnja.

Vozač autobusa mi je hladnokrvno odgovorio: Zbog mirisa. Nakon pitanja šta to znači, vozač mi je rekao da prođem i da ne pravim gužvu.

Da bi, jasno je, svi beli ljudi mogli da uđu.

Ćerka i ja smo izgurane, pa smo svojevoljno otišle u zadnji deo autobusa da sednemo i solidarišemo se sa ljudima drugačije boje kože, koji zbog „mirisa“ nemaju pravo da sednu u prednji deo i „mešaju“ se, valjda, sa nama, savršeno mirišljavim belcima?

Dočekale smo konduktera, koji je došao da nam registruje karte. Sada već potpuno svesna da se susrećem sa čistim rasizmom, upitala sam ga kako ih nije sramota da na takav način odvajaju ljude.

Kondukter mi je smirenošću koju je pre njega iskazao vozač, mrtav hladan odgovorio da „ljudi ne vole da se mešaju sa njima“.

To je bio okidač koji me je naveo da ga nazovem pravim imenom: rasistom, odvratnim čovekom kojeg bi trebalo da bude sramota.

On je mene nazvao budalom.

Nekoliko puta.

Dečaci, izbeglice, prepoznali su emocije, pa su ostatak puta, uz osmeh okretali se prema nama i smejali se prijatno.

Tako je, nismo izašle iz autobusa, nisam bila spremna, ali nije istina da mirno i danas spavam.

Mi moramo da budemo svesni da dokle god imamo minimum tolerancije prema rasizmu i fašizmu koji dolaze sa vrha vlasti unazad decenijama, naša deca postaće upravo to.

Moja ćerka, s obzirom na to da sam izrazila minimum otpora prema ovoj prljavoj, odvratnoj, najogavnijoj pojavi koja je moguća da se odvije u bilo kakvom društvenom kontekstu, kontekstu bilo kakve zajednice, upitala me je: Mama, kakve veze ima ko ima kakvu boju kože, važno je da imaju kožu!

Složila sam se.

Nisam bila jaka i spremna da se ovome suprotstavim na odgovarajući način.

Nisam.

Mali otpor jesam izrazila.

I znam da sam naivna jer ne putujem često na sever, pa mi ovakav ogavni događaj predstavlja nešto novo.

Oprostite mi zbog toga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari