Srpska proslava Oluje 1

Kad zvanična politika i država Srbija, godinama unazad, obeležavaju najveću tragediju koju su građani srpske nacionalisti doživeli tokom raspada bivše Jugoslavije – Oluju – masovno etničko čišćenje iz dela Hrvatske, 1995. godine, to izgleda, s obzirom na svu količinu licemerstva i činjenično merljivog učešća i uloge predstavnika ovdašnje vlasti u vreme događanja ovog zločina, kao proslava.

Zadovoljstvo koje neizostavno izbija iz srpske političke elite, koja je bila aktivna devedesetih, propagirala rat i mržnju, žrtvujući sopstvene građane, huškajući ih na mržnju na nacionalnoj i verskoj osnovi, zapravo dolazi iz prilike da se to njihovo zločinstvo opravda, da dobije smisao i temelj i da nikada ne bude osuđeno od strane sopstvenih građana.

To, razume se, nikako ne može i ni ne pokušava se da se ispostavi kao argument ili opravdanost zločina koju je počinila država Hrvatska nad Srbima u ratu, kao što je i nastavila posle rata, svake godine proslavljajući taj datum kao oslobođenje dela teritorije od okupacije srpskih snaga.

Samo se ukazuje na još dublju tragičnost proteranih i pobijenih ljudi, Srba, koji i dan danas žive u državi i pod zastavom koja ih ne samo ne poštuje već se i podsmeva i koristi njihovu sudbinu za dobijanje ličnih koristi i političkih poena, nastavljajući sa propagandom mržnje na njihovim leđima.

Da je Hrvatska iskrena u svom domoljublju i žaljenju nad žrtvama koje je pokosila Oluja, preciznije – zbog proterivanja 250.000 Srba iz svojih kuća i više stotina ubijenih – ona bi na ovaj dan održavala komemoraciju, umesto što organizuje slavlje na kojem istaknuto mesto zauzimaju generali koji su tu akciju predvodili i nekim užasnim slučajem izbegli pravdu u Haškom tribunal.

Isto tako, da je Srbija iskrena u žaljenju nad sudbinom proteranih i ubijenih, u njihovo ime, na obeležavanju tog zločina, ne bi govorili istaknuti propagandisti rata, zločina, genocida, kao što je slučaj sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, šefom diplomatije, Ivicom Dačićem, ministrom odbrane, Aleksandrom Vulinom, i brojnim drugim političarima čije su karijere začete tako što su inspirisali i slali sopstvene građane u ratne pohode, praveći od njih ubice i samoubice.

Odakle njima pravo da se šepure i glumataju tugu nad smrti i etničkim čišćenjem koji je zadesio njihov narod, kada, ne da se nisu ogradili od ratne retorike, priznali sopstvenu odgovornost za genocide i zločine koje je Srbija Slobodana Miloševića počinila na prostoru bivše Jugoslavije, uz njihovu svesrdnu pomoć i podršku, već ih i dalje negiraju ili, u još gorem obliku, slave i opravdavaju.

A kako to rade, pa upravo koristeći tragediju i žrtve iz sopstvenog naroda.

Tako peru svoju savest i krvave ruke, prikazujući svoja zlodela kao sredstvo za njihovu odbranu, za odbranu nacionalnog ponosa i spasa.

Svako ko je uspeo bar malo da se izvuče iz manipulacije i propagande vlasti u Srbiji, koja se gotovo jednim istim intezitetom decenijama unazad održava na vlasti nacionalizmom i zagovaranjem mržnje prema narodima bivše Jugoslavije, ulivajući u siromašne i ratom opustošene duše, strah da će biti napadnuti, ubijeni i da zbog toga moraju da se pouzdaju u ratno zločinačke vođe da će da ih brane, ne može mirno da posmatra kako direktni potomci Miloševića i Šešelja danas pompezno i ponosno obeležavaju tragediju sopstvenog naroda.

Ta gomila licemerstva, laži, nebrige i izostanka elementarne osećajnosti prema građanima kojima vladaju, sva ta bruka koju su sručili na njihove živote i tako obeležili jedan ogroman istorijski period, teška je, u nekom drugom smislu, ali opet, teška kao sam zločin koji su doživeli od strane vojnih i policijskih snaga Hrvatske.

Nema tu nikakvog prostora za razumevanje, zašto i kako su obični ljudi proterani samo zbog toga što su srpske nacionalnosti.

Kao što oni ne mogu da snose odgovornost za ono što je Milošević uradio u Hrvatskoj pre toga, pa su oni žrtvovani zbog različitih sitno pojedinačnih i ratno profiterskih  interesa.

Ali, isto tako nema nikakvog smisla i predstavlja, takođe, svojevrsni zločin da nad njihovom sudbinom danas kukaju oni koji su i dalje samo produžena ruka politike koja ih zavila u crno, upropastila živote i stigmatizovala za ceo život.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari