Šta fali reči „bratstvo“? Ništa! Lepa reč. A šta fali reči „jedinstvo“. Takođe ništa. Reć kao reč. Ali ako između te dve reči stavimo veznik „i“ i kao rezultat dobijemo „bratstvo i jedinstvo“ zapahnuće nas ustajala ideološka memla i suočićemo se sa paradoksom da, postavljene jedna pored druge, obe reči gube smisao i pretvaraju se u mrtvu parolu.

To je neizbežna posledica preterane upotrebe i beskonačnog ponavljanja. Nema te reči, tog pojma, tog značenja koji se neće izlizati od neumerene upotrebe i na kraju završiti u apsolutnoj banalizaciji. Upravo na tu opasnost ukazuje treća božija zapovest koja kaže: „Ne uzimaj uzalud ime Gospoda Boga svoga“. Nije mu se ta zapovest primila na ovim – kako to novndžije vole da kažu – prostorima. Em ga svaki dan psuju na pasja kola, em se posle čude zašto ne pritiče u pomoć kad bratija zabrlja, em nemaju nikakve mere u besomučnom ispaljivanju salvi visokoparnih pokliča i parola. Mora se ipak priznati da ima ipak izvesnog pomaka. Za razliku od svojih SFRJotovskih preteča, aktuelni establišment se bar uzdržava od isticanja tranaparenata, onih dragih, crvenih krpa naše mladosti na kojima su bile ispisane uzvišene reči popu ovih: „Sa zadovoljstvom možemo gledati na dalji razvitak naše zemlje. J.B. Tito.“

Doduše, u jednom trenutku je zapretila opasnost od povampirenja transparenata i samo je malo falilo pa da se sa Doma sindikata rasprostre platno na kome bi stajalo: „Kosovo je Srbija. V. Koštunica.“ Fiškal se, međutim, zadovoljio štancovanjem hiljada bedževa sa tom fundamentalnom mišlju. Ali, krivo sedi, al pravo govori, nije on tu ni jedini. Pa čak ni najgori. Upotreba teških i uzvišenih reči u lake i niske svrhe ovde je znak naopake političke korektnosti.Čak i govori sitnih opštinskih aparatčika vrve od „svetog“, „svetinja“, „istorijskih trenutaka“, „dostojanstva“ i svašta nečega. Ne momente se možće steći utisak da ne prisustvujemo sednicama mesne zajednice, već seminarima iz teologije i hermeneutike. Da li se nekada u prošlosti polazilo od pogrešne premise da će „velike“ i „plemenite“ reči oplemeniti i poboljšati vazda mučnu svakodnevicu, to ne znam; ono što znam i vidim jeste da stvari označene „velikim“ i „plemenitim“ rečima navalice nestaju sa – da opet kažemo – ovih prostora. Nestankom komunističke doktrine, nasušnu narodnu potrebu za dnevnim porcijama jakih reči, zamenile su rodoljubive filipike i sveopšta proliferacija reči „Srbi“, „Srbija“ i „srpski“. (Setimo se samo SOP-a – srpskog odbrambenog psa.) Pa kada, recimo, kažeš zapenušanim patriotima da bi bilo dobro da smanje doživljaj i da u svom srpstvu uživaju u sebi, oni će kao vrane graknuti da si Sorošev plaćenik, srbomrzac, mondijalista i taksista. Ako nekim slučajem nastaviš pa im predočiš da će – najdalje za deset godina – reči Kosovo, Srbija, srpski, bla,bla, bla podeilti sudbinu bratstva i jedinstva i završiti na deponiji ideoloških parola, e, onda, bato, ni manje ni više nego prodaješ Kosovo. Možda rodoljubi misle da „mi možemo i ono što ne možemo“ i da za nas ne važe ni ljudski ni božiji zakoni. Ali, ako je već Gospod zazirao od prečeste upotrebe svog imena, valjalo bi i mi da se zamislimo. Pre nego što se opet vratimo skandiranju: „Živelo bratstvo i jedinstvo“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari