Kako vreme prolazi sve sam sigurniji da je u Srbiji propaganda bede, čemera nasilnih smrti zapravo državna politika. Srpska politika tradicionalno funkcioniše na raspirivanju masovnog samosažaljenja i posledičnih osvetničkih raspoloženja. Dok je bilo rane i džebane, indukovane frustracije su se praznile po ex-yu ratištima. Kada je municije nestalo, agresija se okrenula prema unutra. Hodajući ulicama srpskih gradova (po selima je nešto bolje, ali ne bitno) malo senzitivniji čovek ima utisak da se kreće samom ivicom katastrofe. To uopšte nije paranoja.
Daleko od toga. Svak svakoga gleda ispod oka i svak je u svakom momentu spreman na agresiju. Nema dana da neki putnik GSB-a ne umlati vozača ili kontrolora ili da kontrolori i vozači ne umlate nekog putnika. Nasilje u školama – počev od verbalnog, zaključno sa masovnim tučama, silovanjima devojčica i ubistvima – poprima razmere epidemije. Ovdašnjim političarima (koje slično Novostima takođe smatram teroristima) sve je to ravno do Kosova. Koje je jedino važno. Kosovo je pitanje svih pitanja, tako je to formulisao Koštunica, verovatno najveći debil u novijoj istoriji sveta koji se dokopao nekakvog uticaja i vlasti. Što možda i nije čudno za jedan narod koji masovno oplakuje prizor sa sto godina starog ulja na platnu.
I ovde proleće,
Lepo je što si ozdravio.
Pozdrav, Bas
3.9. 2013
Nemam, naravno, ništa protiv što si u pismu prozborio neku o Gnusobi. Sve će ovo, zajedno sa Gnusobom, pre ili kasnije u javnost, pred ravnodušne, zlonamerne i dobronamerne, pa kom opanci, kom obojci. Štaviše, vrlo mi laska sve što si napisao i o meni i o romanu. A kad smo već kod Gnusobe, možda će te interesovati okolnosti pod kojima je nastala, tačnije – okolnosti koje su me navele da uopšte počnem da je pišem. Kao što znaš, ove godine beše desetogodišnjica Đinđićevog ubistva. „Okrugle“ godišnjice pravi su izazov za ovdašnje lešinare. Navikao sam na to. Nije me to potaklo da pišem. Nešto drugo je u pitanju. Novinar Slaviša Lekić je napravio dokumentarni film o danima neposredno pre i neposredno posle atentata na Đinđića. Uz film je išao i zbornik tekstova, pa me je Lekić zamolio da napišem kraći predgovor, što sam i učinio. I kako to već ide, usledila je promocija, u onoj maloj galeriji na Andrićevom vencu, rekao bi čovek u blizini mesta zločina, ne mislim na Andrićev muzej, nego na zgradu Predsedništva Srbije. Ne mogu se sad tačno setiti koji beše datum, ali nije bilo prošlo više od nekoliko dana od kobnog dvanaestog marta. Stvar je, međutim, već bila passe. Prošla godišnjica. U galeriji samo dva ili tri novinara. Prisutni – uglavnom autori. Sve skupa petnaestak ljudi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

