Masa i nemoć 1

Mic po mic, dođe vreme da se i moja malenkost osvrne na Vučićevu izjavu – „sve da ih se okupi i pet miliona, neću im ispuniti ni jedan zahtev“ – koja je izazvala saborno ibretenije Euromahale, a novoprotestante bacila u stravičan amok.

Niko se, međutim, nije potrudio da izjavu prevede na turbo folk srpski, a ona u prevodu ovako glasi – „ne može mi niko ništa, jači sam od sudbine“. Imajući to na umu, gornju izjavu nisam shvatio kao pretnju, još manje kao obećanje, nego kao (samo)motivacioni govor, kao (samo)sokoljenje osobe koja dobro zna – ili bar sluti – da njena moć počiva na staklenim nogama sveopšte nemoći i malaksalosti (ne samo opozicione) u koju je Srbija ogrezla do guše.

Sećate li se kad se ono sporečkasmo Vesna Pešić i moja malenkost, ne sećam se više kojim povodom, kad je moja ništavnost Vesnu pitala o kakvoj moći govori i ko uopšte može imati bilo kakvu moć – osim štangli u mraku i osim u vlažnim snovima podguznih TV dnevnika – u dibidus razvaljenoj državi u kojoj cvetaju zanimanja čuvar kontejnera i inkasant Picinog parka, a u kojoj se glasačka sirotinja po vukojebinama na glasačka mesta dovoze luksuznim džipovima i škodama superb.

Tamo gde neko obnaša stvarnu apsolutnu moć – daleko joj lepa kuća – na biračka mesta se hrli masovno, radosno i dobrovoljno; oni izborni rezultati (tipa 97,6 %) iz socijalističkog doba uopšte nisu bili frizirani, daleko od toga, među tim glasovima je bio i moj, svejedno što je umesto mene redovno glasala moja blaženopočivša majka iz straha da se „jednog dana zbog neglasanja neću moći zaposliti“.

Socijalizam je propao. Ali strah je ostao. Samo se „demokratizovao“. Zahvaljujući ograničenosti (i nesigurnosti) mandata, strah od gubitka (unosnog) posla raširio se i na „svemoćnike“, a strah se – poučava nas psihologija za II razred gimnazije – ispoljava kao agresivnost. Osvrnite se oko sebe i pogledajte koliko je udžbenik psihologije za II razred gimnazije bio u pravu.

U tom smislu Vučićevu izjavu da neće uvažiti ni 5.000.000 zahteva slobodno možete okačiti o Sebastijan Kurtz. Držim, štaviše, da bi kao bela lala uvažio zahteve stotinak hiljada, a možda i manje ljudi, pod uslovom, naravno, da mu ti zahtevi budu podastrti i da imaju utemeljenja u logici i realnosti.

Seća li se iko u ovoj Obećanoj zemlji zaborava da je Milošević, inače mnogo jebeniji igrač od Vučića, kad bi zagustilo ispunjavao zahteve stotinak otprilike hiljada ondašnjih protestanata kojima je, recimo, polazilo za rukom da kao od šale smene direktora našeg ondašnjeg prava da ne znamo ništa. Milošević je izgleda, gledao „Ratove zvezda“ – ili mu je neko prepričao film – pa je znao da 50.000 klonova ne mogu ne biti u pravu, naročito ako su u pravu. Opet prekardaših! Nastavak u sutrašnjem broju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari