Tako to biva – kad ne daš na mostu, oderu te na ćupriji. Zima beše blaga, pa sam – odavno već odviknut od dugotrajnosti dobrih stvari – slutio da će nam se vreme već nekako osvetiti, ali računao sam na hladno i kišno leto, jer to, bajagi, tako biva. Kad ono – kišno proleće.
Šta kišno! Potop pravi. Stvar je toliko ozbiljna i toliko je eskalirala da na ulicama naših gradova nema ni onih šaljivdžija-kajakaša o kojima TV ekipe vole da prave idiotske priloge. Znate već kako to ide – u pozadini plove mrtve mačke i krave, šifonjeri i zamrzivači, ljudi čuče na krovovima kuća, a delija-sportsman se nasred ulice razbaškario u plovilu, smeši se i kaže „u kameru!: Eto, pripremam se malo za „nadolazeću“ sezonu. Pa, evo, kajakaši-šaljivčine, nadošla vam sezona.
Budući da mi Srbi – sa izuzetkom kajakaša – najbolje funkcionišemo u katastrofičnim situacijama, čitava potopska stvar je pod pristojnom kontrolom, mada se i tu uvek nađe poneki mudroser koji od nadležnih službi očekuje da učine ono što je u isključivoj Božijoj ingerenciji – da zaustave kišu. Ama i ja imam neka zakeranja. Ne na službe, nego na građanstvo. Juče, recimo, usred najveće salaukovine, nisam primetio da je saobraćaj i , uopšte, metež bio nešto manji nego inače. Možda je, zbog okolnosti, bio i veći. A lepo nam nadležni kažu – u ovakvim situacijama ne izlaziti iz kuće bez preke potrebe. Džaba! Ljudska priroda. Priznajem – i ja sam, i to ovako ukočen i polupokretan švrljnuo ovde-onde. Bez preke potrebe. Kad bolje razmislim – bez ikakve potrebe.
Dobro, sve prolazi, pa će i ovo proći. Nego, ima li neka šašava vest koja mi je privukla pažnju? Ima! Evo recimo Esad Džudžević, predsednik Bošnjačkog narodnog veća, obznanio je „strategiju“ saglasno kojoj bi Bošnjaci u cilju jačanja nacionalne samosvesti trebalo da iz prezimena izbace neislamske, srpske prezimenske nastavke „ović“, „ević“ i „ić“. Moram priznati da sam se slatko nasmejao. A kako bi se tek, da je kojom srećom živ, nasmejao moj dobri drug, rahmetli Samir Sadiković – alijas Babo Džon iliti po novom – Samir Sadik, sa kojim sam, tamo negde, krajem devedesetih osnovao neformalnu NVO – Društvo balijsko-kaurskog prijateljstva. Odmah bi Babo Džon spevao posprdni pesmičak: Esad Džudž, kakav budž, dal ga smisli Sinan Gudž ili Salman Ružd? Razumljivo, viđeni srbijanski Bošnjaci – Rasim Ljaj, Meho Omer i Aida Ćoro – Esadovu su strategiju prokomentarisali kao čistu budalaštinu. Ne znam da li se po tom pitanju izjasnio muftu Zukorl. Pade mi, međutim, na pamet Rože Garodi, znameniti francuski pisac i filozof, koji je vaktile prešao u islam. Pisao je Garodi sjajne eseje (toplo ih preporučujem Džudžu) u kojima je islamska nesnalaženja u modernom svetu objašnjavao njegovom neobjašnjivom pošto-poto arabizacijom. Džaba je Garodi krečio. Na ahiret se preselio kao Redža. Ali prezime nije menjao.Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

