Zbog trenutne „nevlastnosti“ njihovih gurua i zaštitnika opravdano sprečeni da posle presude MSP-a još jednom polupaju i opljačkaju Beograd, huligani – koji tako „brane međunarodni pravni poredak“ – ovoga puta su morali da se zadovolje premlaćivanjem Teofila Pančića. Nije se to dogodilo u nekom mračnom budžaku ili u nekoj birtiji na Ibarskoj magistrali, nego u centru Zemuna, u prepunom autobusu GSB, naočigled brojnih putnika. Policija je, je li, hitno reagovala. Oglasila su se novinarska udruženja. Među prvima je progovorio i prezident.

„Najoštrije“, veli, „osuđuje napad na Teofila Pančića i nada se da će počinioci biti pronađeni“ i pročaja. Daj Bože da mu nada bude veća od strepnje. Budući da sam manje-više rekao sve o zatočnicima mentalnog miljea iz koga izviru ovakve gnusobe i divljaštva, rekao bih par reči o posrednoj prezidentovoj odgovornosti za ovakva i slična nepočinstva.

Moramo se zapitati: nije li naš prezident – lično odmeren, nenasilan i uljudan čovek – nekako previše popustljiv pred tekstualnim i vizuelnim bujicama kvazipatriotskog i lažnog kosovobraniteljskog đubreta. Tipovi sa kapuljačama se nikada ne bi odvažili da napadnu bilo koga ili da razbiju bilo šta da nemaju ideju da je to „društveno poželjno ponašanje“ i da za svoja nepočinstva ne dobijaju podršku sa prilično „visokih mesta“. Može biti da prezident i njegov think tank tolerišu stanje tihe masovne histerije i psihotizacije javnosti zarad „nacionalnog jedinstva“ u borbi za Kosovo, ali bojim se da će nas sve skupa ta homogenizacija predaleko odvesti, a osim toga – za taj posao nismo morali birati Tadića – imajući na umu da je u tim stvarima Fiškal ubedljiviji i efikasniji. Već godinama, zajedno sa mnogim drugim autorima, šaljem prezidentu SMS-ove kojima ga podsećam na neophodnost zavođenja kulturnog poretka. Napadi na novnare se ne sprečavaju policijom, nego etabliranjem opšte kultivisanosti praćenom marginalizacijom nasilničkih pseudoideologija i ideologa. Vremena su sve gadnija, pa ako naše glavešine i dalje nastave da misle da svakome onom ko vikne „Kosovo je Srbija“ ili „Živela Srbija“ valja progledati kroz prste za svako nasilništvo ili lopovluk, vrlo ćemo se brzo vratiti na kraj devedesetih, u vreme kada su politički protivnici ućutkivani metkom. Politički kriminal u ovoj zemlji je uzeo popriličnog maha, a njegovi zagovornici su se osilili do te mere da – kada im se spočitnu neka nepočinstva – trče u sud i utužuju za navodne klevete. Svi ovi tužni događaji koji se jedan za drugim ređaju na beskrajnoj traci da bi vrhunili u premlaćivanju dobronamernog i tolerantnog Teofila Pančića, ukazuju na to da nešto najhitnije mora biti promenjeno. Ako posle ovog sramnog čina ne usledi široka policijska, politička i društvena akcija na suzbijanju – pre svega novinarskog i intelektualnog huliganstva, a potom i njegovih uličnih manifestacija – džaba ti, Borise, što Trinidad i Tobago neće priznati Kosovo. Nastavi li se ovako, Srbija će sasvim sigurno izgubiti i samu sebe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari