Puštena žirafa u pogon. Otvorena četiri kilometra autoputa. Dođe red i na šlag na torti: na otvaranje Avalskog tornja. Kako to biva, ispod tornja se okupio društveno-politički vrh, medijska pažnja fokusirana, nedostaju samo pioniri i pionirke. I njih će biti vremenom. Cenim to po celokupnosti ugođaja. Ali sad ću po običaju da zakeram. I da postavim pitanje: zašto je toranj uopšte ponovo podignut? Da krenemo od primarne mistifikacije, od tornja kao „simbola Beograda“.

Prestonica naša postoji mnogo stoleća, zadrtiji Beograđani kažu i milenijuma, pa ništa se bolje tokom dugog trajanja Singidunuma nije našlo da simbolizuje Beograd od betonske motke sa odavno zatvorenim restoranom i hrpom antena na vrhu. Ah, da, reći će nostalgičari, toranj se video sa razdaljine od dvadesetak kilometara, tako da je dolazećima u glavni grad srce počinjalo jače da kuca još izdaleka, pa je snaga simboličnog toranjskog uzbuđenja vadila fleke prispeća u anolijsku železničku glavnogradsku stanicu i olakšavala provincijalcima besramnu pljačku nedodirljivih taksi drajvera koji u toranj nisu ni pogledali. Nikagda. Stvar ukusa i interesa. Za mene je, recimo, u ona vremena, Avalski toranj u vidnom polju značio zatvaranje bifea u vozu Beograd – Bar. Saglasno pravilima bifedžijske službe, restoran bi trebalo da radi do prispeća voza na prvi levi kolosek, a osoblje bi tek onda trebalo da svodi račune i pročaja. Ali – ne. Čim se ukaže toranj, fajront. Evo ga simbol Beograda, računali su službenici Kola za spavanje i ručavanje, to znači da ste simbolično u Beogradu. Marš napolje.

I kelneri imaju dušu, ne može se insistirati na njihovom punom radnom vremenu, ‘oće ljudi da izađu iz voza kad i ti. E sad, što si upoznao neku mlađahnu lepoticu iz Bijelog Polja, što je priča krenula, što samo što nije došlo do razmene telefona, to nameštenike JŽ uvo nimalo ne boli. Videli ste Avalski toranj. Tu je negde i Beograd. Izmirite račun. Kupite prnje. Eto uzroka mojih neizlečivih frustracija Tornjem. Bjelopoljka u panici, ode romantika, leti kao metak ka nekom dalekom kupeu. Čarolija razbijena. „Čekaj da ti ostavim telefon“, vičem, a đevojka će: „Odo po torbu, viđećemo se neđe, zovem se Janja, nemoj zaboraviti.“ I ne zaboravljam, ali Beograd velika varoš. Janju nikad više ne viđoh. Toliko o simbolici. Onda dođoše ratna vremena i NATO avijacija bez ikakvog strategijskog ili taktičkog razloga roknu Simbol Beograda. Niti je preko tornja nešto prenošeno, niti im je smetao; srušili su ga iz istog razloga iz koga su ga obnovitelji obnovili. Iz čiste pizme. Da pojednostavimo. NATO konta – srušićemo vam simbol. Obnovitelji uzvraćaju (po skupu cenu): ponovo smo izgradili simbol. Sad, što simbol ničemu ne služi (uskoro neće biti analognog signala uopšte), što će rotirajući restoran ponovo prestati da radi za mesec-mesec i po dana, to je poslednja rupa na svirali. Bitno je da će vozne kafedžije, videvši simbol, moći da kažu: razlaz. A i Đilas je bio u prilici da ispali slavu parola u smislu – bilo ne ponovilo se. Mene što se tiče, skromno mislim da je toranj ovoga puta trebalo ukopati u zemlju. Bio bi to istinski simbol Beograda. A i šire.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari