Tokom godina bolovanja, pokušavajući da pronikne u pomrčinu prvih desetak godina svog života, gospodar Gvozden se u mislima često vraćao u tekiju derviša mevlevija i prisećao se, kao da je juče bilo, da ga je šejh Harun ujutru pitao kako se zove i odakle je, a da on nije mogao da odgovori. Rukom je šejhu pokazao obronke Jelove gore, približni pravac odakle je posrćući kroz smetove došao u Užice. Tek mnogo godina kasnije, tada već u Kneževini Srbiji, gospodar Gvozdenov unuk, kapetan prve klase, kartograf Dimitrije Avakumović, proizvoljno je, na pogodnom praznom mestu na topografskoj karti valjevskog regiona ucrtao tačku i upisao Vidovo i tako je porodični mit sa velikim zakašnjenjem postao stvarnost.

A onoga lednog decembarskog jutra, drhteći pred šejhom, što od hladnoće što od straha, gospodar Gvozden je, takođe sa velikim zakašnjenjem, shvatio da uopšte nema ime. „Nemam imena. Zovu me Mali.“ Odrešito je rekao šejhu Harunu. I govorio je istinu. Kopilad i nahočad u Osmanskom carstvu nisu imali pravo na ime. Jedva da su ih imala i deca iz punovažnih brakova. A povlastica da im imena budu crno na belom zapisano u carskim knjigama darivana je samo viđenijim ljudima. U ogromnu je bedu i zaostalost bila pogružena Srbija. Iz tamnog okeana nepismenosti stršali su samo retki manastiri u kojima se mogao naći pismen, češće polupismen monah. Siromaštvo je bilo toliko da Popis svih pokretnih stvari u beogradskom pašaluku, sproveden tokom jednog od uzaludnih pokušaja reformisanja Otomanskog carstva, popis koji obuhvata i takve sitnice kao što su češljevi, ukosnice i drvene kašike, ne premaša trideset pisanih stranica. Na kraju, čemu pismenost u zemlji u kojoj nema šta da se opiše. Osim toga, opasna je. Širenje čitanja i pisanja jedan je od šesnaest predznaka Sudnjeg dana. Najbolje bi bilo ništa ne zapisivati. Osim onog najnužnijeg. A zato služi večiti Evlija Čelebija koji kao Lutajići Jevrejin obilazi Karavlašku i Rumeliju i beleži sve što je dostojno carske i vezirske pažnje.

„Pa, dobro“, rekao je tog ledenog decembarskog jutra šejh Harun Kibrisi. „Ja ću te zvati Uzun (dugački). Zima je. Nemaš kuda da ideš. Dok se ne snađeš, dok nešto ne iskrsne, ostani ovde. Čisti tekiju, cepaj drva i loži vatru u hamamu. Imaš gde da spavaš. A ješćeš što i ja jedem.“ Na koncu, do tančina proučivši knjigu svog zamršenog životnog računovodstva, gospodar Gvozden je shvatio da je jedini period u kome je bio koliko-toliko srećan bilo vreme provedeno u tekiji mevlevija. Osim cepanja drva, loženja hamama, čišćenja dvorišta i simahane gotovo da nije imao drugog posla. Pazarnim danima je kao daleki preteča kreditne kartice pratio šejha u kupovini namirnica i potrepština isplaćujući trgovce bakrenjacima iz otrcane kožne kese, jer se šejh Harun Kibrisi uzdržavao od svakog dodira sa novcem. Kasnije, tokom života, gospodar Gvozden se nagledao velikog sveta. Bivao je u Carigradu, Jerusalimu, Damasku i Kairu; stizao je do Pešte, Beča, Londona, Rima, Lajpciga, Berlina i Moskve. Ali ni jedna od tih velikih varoši, sa svim svojim palatama, čudesima i sjajem, ni izbliza nije izgledala onako čarobno kao što je zapanjenom pogledu desetogodišnjeg siročeta izgledala užička čaršija sa – činilo mu se – beskonačnim nizom mračnih dućana krcatih blistavom robom iz Arabije, Persije, Poljske i Mauritanije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari