Politika debelog creva 1

Pre nego što zađemo u sitna crevca – a znamo da su crevca, pogotovo debela, prepuna neprijatnih sadržaja i klozetskih metafora – sledi pitanje od 150.000 sendviča.

Hajde, stavite ruku na srce, pa mi pošteno odgovorite ima li ikakve mentalitetsko-psihološke razlike između Vučićevog stava „ko nije sa nama, taj je protiv nas i Srbije“ i stava građanina Đilasa, Dragana, ne Milovana, koji onomad – u autorskom tekstu, krv ti jebem – u Vremenu, sav rezolutan napisa – „ko nije sa nama (tj. s njim i onih uličnih fiktivnih pet miliona koje je prisvojio), taj je s Vučićem“.

Sad će euromalčani unisono da zagraje: pa da li si ti lud, pa ne mogu se porediti Vučić i Đilas. Slažem se. Obojica su, svaki na svoj način, neuporedivi, ali skrećem pažnju da moja malenkost imena „Vučić“ i „Đilas“ koristi isključivo kao personifikacije polja antagonističkih sila na mačjem jebalištu koje eufemistički zovu i „srpska politička scena“.

E, na tom polju sila, tačnije na tom jebalištu iza Aleksandra Vučića stoji partija – namerno ne kažem „politička“ – sa šestotinak hiljada poluvojno organizovanih članova, što u zbiru sa familijama, vazalima, klijentima, čifčijama, simpatizerima i „neopredeljenima“ daje Vučićev astronomski izborni rezultat. A šta stoji iza građanina Đilasa? Ama baš ništa i ama baš niko. Nema tome ni dva meseca kako sam poluuzibrećen saznao – do tad sam mislio da predsedava nekom od krhotina bivšeg DS-a – da Đido uopšte nema stranku i da je, sledstveno, samohrani lider, da ne kažem baš vanstranački intelektualac, pride i „glavni opozicionar“.

Šta, onda, vanstranački lider Đilas uopšte traži u politici, makar ona bila i srpska. Možete li zamisliti fudbalskog trenera koji nema tim, a hoće da osvoji kup Radivoja Koraća, nije greška, znam da je ovo drugo košarka, a da sam ja pomenuo fudbal, ali Đido upravo to hoće i ne bi me iznenadilo ako zahvaljujući ovdašnjoj endemskoj tupoumnosti u tome i uspe.

Idemo dalje, razmotrimo slučaj građanina Vuka Jeremića. Za razliku od Đida, Vuko ima partiju, inventivno nazvanu Narodna stranka. Brojnost narodnog članstva poznata je isključivo Udbi, ali ja nagađam da se svodi na uposlenike u Vukovom prezidencijalnom konaku i nekoliko desetaka „poverenika“ u većim srpskim varošima. Čemu se Vuko nada na izborima? Ne nada se on, naivčine, uopšte izborima, nada se da će jednog lepog dana biti oktroisan – možda je „hirotonisan“ bolja reč – a vi se nemojte iznenaditi, ako i on u tome uspe.

Samo naoko paradoksalno, najbrojniju i najorganizovaniju stranku i stranačku infrastrukturu ima Boškić Obradovići i njegove Dveri serbske, ponajpre zahvaljujući tome što je mentalni sklop dverjana sličan naprednjačkom, uglavnom su to muškarci i žene koji vole čvrstu ruku i jakog domaćina u kući. A šta bismo mogli učiniti – mada čisto sumnjam da hoćemo – mi koji nismo ni za Vučića ni za Đida, o tome čitajte sutra.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari