Nije baš kao na skupštinama DSS-a, ali izgleda da nije daleko ni dan kada će prezident unapred određivati kandidate za potpredsednike. Možda će čak – u stilu bivšeg koalicionog partnera – posegnuti i za zabranom glasanja ako li se neki drčni aparatčik uzoholi i pokuša da visoko poleti. Danima već srpska javnost odjekuje od nagađanja, prognoziranja i analiziranja; ne zalazim na ta mesta, ali kladio bih se da su i kladionice uključene u celu priču. Gungula oko toga ko će biti potpredsednik/ca DS-a bacila je u zasenak sve druge gungule. A nije da ih nema.

Zašto je to tako? Zbog toga što – kako mi reče jedan veoma dobro obavešten čoek – položaj potpredsednika DS-a donosi više moći nego položaj predsednika vlade. Može biti da je upravo zato – da bi potprezidentima dao na značaju – Jego Sijatelstvo na funkciju premijera doveo simpatičnog, ali neopisivo nemoćnog Mirka Cvetkovića-Mačeka. Budući da verujem dobro obaveštenom čoveku, sada ću malo da pročeprkam po ideji i praksi potpredsedništva ne bih li u celu stvar uneo malo svetla.

Elem, da počnemo od najmoćnijeg potpredsednika na svetu, potpredsednika SAD. To obično bude neki ugledan svat, zaslužni partijski radnik, po mogućstvu vijetnamski veteran. Iako potpredsedava najvećom svetskom silom, u vašingtonskim kuloarima je poznat kao „njegova ekselencija niko i ništa“. Ovo se, naravno, ne odnosi na njegove ljudske kvalitete nego na realan položaj i stvarnu moć u američkoj administraciji. Koja je ravna nuli. Demokratska stranka ide korak dalje od SAD i svojim potpredsednicima daje određenu, ali veoma netransparentnu moć. Zna se da Dušan Petrović radi sa kadrovima koji rešavaju sve. Ali šta ostala podjego sijatelstva rade, o tome u javnosti ni mukajet. Ja slutim – a neka me upućeni isprave ako grešim – da su jako bitni za vođenje mističnih demokratskopolitičkih poslova. Mislim na sve one rabote i politike koje se vode daleko od radoznalih očiju.

Ono što vidimo, čujemo i pročitamo o srpskoj politici samo je vrh političkog ledenog brega. To je, zapravo, politikin najmanje važan deo. Ja to znam jer znam ljude, a ostali se u to mogu uveriti na osnovu političkog novogovora: sve više, naime, liči na onaj iz SFRJotovskog perioda. U takvom ambijentu, biti potpredsednik uopšte nije mala stvar, uprkos onom ponižavajućem „pod“. Napetosti oko stranačkih izbora što se tiče, ona ima dvojak uzrok. Sa jedne strane usijane ambicije da se svati približe Vrhovnom biću. A sa druge strane strepnja Vrhovnog da mu se neki svat ne približi dovoljno blizu, pa da pomisli da bi i on mogao biti Vrhovni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari