E pa, braćo pušači, kako stvari stoje ne samo da će nam biti gorki i tužni dani u ovoj Dolini suza popločanoj dobrim namerama, nego nam ni zagrobna sudbina – ako je verovati igumanu Joilu – neće biti ništa bolja.

Narečeni bivši profesor nečega iz Danilovgrada, u monaštvu zvani imenom starozavetnog proroka Joila, obznanio je sveštenstvu, monaštvu i vernicima SPC da pušače treba sahranjivati izvan grobalja, kao strvine. Još je štošta ultra pobožnog Joil napričao i – bogme – dospeo na yu tube i na mnoge internet sajtove.

Joil je samo jedan u podugom nizu sveštenika i monaha SPC koji sve više liče na one polulude propovednike iz američkih filmova, što po njujorškim ulicama najavljuju skori kraj sveta i pozivaju na pokajanje. Ponekad se pitam: ima li Sinod SPC neku disciplinsku komisiju, neko „radno telo“ koje bi delilo ukore hiperaktivnim kaluđerima. Ti revnitelji, naime, nanose mnogo više štete crkvi nego svi borbeni ateisti. Nesumnjivo je da ta bratija ne puši, ne pije, da se redovno moli i pričešćuje, da pere ruke pre i posle jela i da na vreme leže, ama u njima nema ni trunke temelja hrišćanske vere – ljubavi. Ali zato ima podosta temelja svakog pada – gordosti. Hajde da se malo amaterski pozabavimo teologijom. Gospod Bog svakako zna da na svetu ima mnogo pušača i u dugotrpeljivosti čeka da prestanu da puše, što će na ovaj ili onaj način svi i učiniti. Pušenje nije večno. E sad. Ima, rekosmo, sve više pravednika koji, očekujući rajsko naselje i nebeske povlastice, samoinicijativno pritiču Gospodu Bogu u pomoć. Idu, štaviše, i korak dalje od Boga u rešenosti da od ove sve palije Zemlje snagom svojih strogih reči načine nebo. Sve me to zloslutno podseća na svojevremenu političku zloupotrebu svetiteljskih moštiju, na zaumno mešanje svetog i profanog zbog kojeg smo – vispreniji to znaju – popili dobre batine i sa neba i sa zemlje.

Dobro, neće Joilova antipušačka jeremijada postati zvanično učenje SPC, ali možda bi to mogla postati u nekoj crkvi – otcepljenici. A i ta bi crkva imala grdnih problema sa upokojenim pušačima. Nikolaj Žički, naime, zilotska majka, svetitelj pride, takođe je voleo da zapali. Na šta je zilote upozoravao i počivši patrijarh. Pavle, pokoj mu duši, nije voleo pušenje, ali je pušače voleo, kao i sve druge grešnike. Hajde sad, Nikolaj je, ako tako možemo reći, kontroverzni svetitelj. Ali oko svetog Nektarija Eginskog, pušača i čudotvorca, nema nikakvih kontroverzi. Znam za ovu dvojicu, a siguran sam da ih ima još. I šta ćemo sad? Da poslušamo Joila, da ekshumiramo Nikolaja i Nektarija i da im mošti izbacimo van groblja? Ili da na nadgrobne spomenike lepimo nalepnice (neko se tu može dobro ugraditi): ovde leži nepušač, blagosloveni bio. I – ovde leži nepušač, žalosna mu majka. Birajte: pušenje ili groblje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari