Velike su mudrosti sakrivene u vicevima iz bivše nam domovine. Samo je nevolja što su uglavnom zaboravljeni. Evo, na primer, setih se jednog odličnog i veoma upotrebljivog. Išao – kaže vic – Mujo kroz tunel, naiđe voz i sveg ga polomi, jedva živu glavu Mujo izvukao. Tri meseca ležao u gipsanom koritu. Po izlasku iz bolnice, svrati kod Hase, skuvaju kafu, ćaskaju, kad u neko doba šiknu para i zapišta ekspres lonac. Mujo skoči kao oparen, dograbi pajser i olupa lonac. „Šta to, bolan, radiš? Jesi li šenuo? Šta ti je lonac kriv?“ A Mujo odgovara: „Treba voz utući dok je mali. Nemaš ti pojma kakav je kad poraste.“

Kakvu pouku možemo izvući iz ovog vica? Evo, na primer, svojevremeno je i vladika Artemije bio ekspres lonac. Izbacivao je oblačiće pare, umereno šištao, povremeno navraćao u DHSS gde mu je Vladan Batićbio obezbedio jednu kancelariju, jednom rečju – Božiji čovek. Doduše, malo se previše za jednog arhijereja zanimao za politiku i geopolitiku, ali šta da se radi, Srbi smo, a zna se da je politika srpski usud. Utom dođoše takozvane demokratske promene, posle nekog vremena ja odoh na Kipar, a na povratku imam šta i da vidim: Artemije se pretvorio u lokomotivu. Oko sebe okupio pozamašan broj ložača koji su u njega danonoćno ubacivali ogromne količine ideološkog uglja. Postao žestoka konkurencija Železnicama Srbije. A svakako je od ŽS-a bolje stajao i finansijski.

Od nekada skrušenog monaha, Artemije je vremenom stasao u glavnog srpskog kavgadžiju. Pozivao je nadležne da neodložno sprovedu opštu mobilizaciju i da sa vojskom krenu na Kosovo. Na svu sreću, nijedna ga od vladajućih garnitura nije poslušala jer je čak i Čitluk Sahibija bio sačuvao minimum zdravog razuma i nije bio spreman na otvoreno samoubilačke akcije. Smirenoumlje srpskih političara – inače netipično za tu branšu – samo je dolilo ulje na plamen Artemijeve opsesije. Brzo je spao na nivo dopisnika NSPM-a i počeo srpske državnike da oglašava za plaćenike i izdajnike. Otišao je i korak dalje. Pošto ni u Sinodu SPC-a nije mogao da nađe većinsku podršku za Sveti rat, Artemije je ukačio da tamo sede otvoreni ekumenisti, potajni katolici, protestanti i nazareni i stao da objavljuje da je ugrožena čistota pravoslavlja. Sve češće se oglušivao o „direktive iz centrale“ i sve prilježnije stvarao sopstvenu eklisiologiju i sotirologiju. Konačno, kada su nepočinstva voznog osoblja isplivala na površinu i kada je dibidus prekardašio, nevoljno je pristao na penzionisanje i privremeno se skrasio u manastiru Šišatovac. Konačno – saznajemo ovih dana – otišao je u manastir Crnu reku i počeo da činodejstvuje i okuplja pristalice. Crkva je to konačno definisala kao otvoreni raskol. A šta će iz svega toga izaći – videćemo. E, braćo i sestre, da su to crkveni oci saopštili dok je Artemije bio ekspres lonac, belaja ne bi bilo. Ne bi čak trebao ni pajser. Bilo bi dovoljno samo da ga skinu sa vatre.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari