Ana Ivanović je pre nekoliko nedelja mejlom obavestila Teniski savez Srbije da više neće igrati za nacionalni tim. Kao, pretpostavljamo, glavni razlog za napuštanje reprezentacije navela je stalne kritike i osude javnosti, novinara, te komentare na internetu. Ivanovićeva je, opet pretpostavljamo, ljuta što ni zvanična, ni „alternativna“ javnost nisu pokazivali razumevanje ni kada igra, ni kada ne igra za Srbiju. Pretpostavljamo, zato što je do javnosti vest stigla preko selektorke Fed tima Srbije Tatjane Ječmenice, samo odluka bez navedenih razloga.

Odavno jedna tako štura vest nije izazvala pravu lavinu reakcija po čaršiji, na društvenim mrežama, po internet forumima. U ogromnoj većini odjek njene odluke je negativan, i to negativan na više nivoa. Preovlađuju lekcije iz patriotizma, koje sobom obično nose vulgarne podele na one u tom smislu ispravne i one druge koji su, šta drugo, nego izdajnici. Odmah za njima su seksistički i najniži udarci na njen privatni život, uvredljive „dijagnoze“ njenog karaktera i moralnog sklopa i tabloidni „pronalasci“ nekih sasvim „živih“ razloga za takvu njenu odluku. Pokazivanja i zrnca razumevanja bilo je srazmerno malo, važi to za internet pričaonice različitih provenijencija, od onih gde se barata najnižim pobudama, do onih koji se smatraju manje više elitnim.

Prva i do sada jedina javna reakcija stigla je od selektorke naše Fed kup selekcije Tanje Ječmenice, koja je u tom smislu bila i prozvana. Ona je izrazila žaljenje zbog odluke Ivanovićeve, ali i poštovanje njenog stava i razumevanje za lične razloge. Iz Teniskog saveza se niko nije oglasio, stekao se utisak da je informacija posle par nedelja brižljivog čuvanja, nekim kanalima ipak „iscurela“ u javnost. Ostalo je nepoznato zašto je uopšte prikrivana kad je jasno da bi morala na svetlost dana svakako pre meča sa Belgijom, 16. i 17. aprila u Beogradu.

Odluka Ane Ivanović, prijala nekom ili ne, svakako ne zaslužuje bilo kakvo „patriotsko odmeravanje“, za šta u Srbiji uvek ima samozvanih i samoovlašćenih. Igrati za nacionalni tim svakako je čast za vrhunskog sportistu, sam poziv „pod zastavu“ uglavnom znači i još jednu potvrdu kvaliteta sportiste. Čast, ali ne i obaveza. Profesionalni sport je danas izuzetno i fizički i psihički zahtevan, nastupi za reprezentaciju ponekad umeju da se preklope i sa terminima kad je sportisti neophodan odmor ili rehabilitacija posle neke povrede. To bi se moglo podvesti pod „objektivne“ razloge.

S druge strane, moguće je da se nekome nastup za državni tim vremenski podudara sa nekim višim prioritetima koji su postavljeni u karijeri. Mnogi su skloni da maliciozno komentarišu kako sportisti zarađuju astronomske sume, običnim smrtnicima nezamislive, a ne žele da se odreknu delića toga zbog „opšteg dobra“. Pritom zanemarujući da je produktivni vek sportiste kratak, da ga mala nesmotrenost ili splet nesrećnih okolnosti može i dodatno skratiti. I zaboravljajući da je u ovom društvu zaista malo onih koji su spremni na neke lične žrtve zarad opšteg interesa, u sportu ih je ipak više nego u drugim oblastima. Osim toga, posebno kad je tenis u pitanju, svi naši asovi su proizvod ulaganja, žrtvovanja i upornosti samo sebe i svojih porodica, te pozivi na vraćanje dugova državi ovde nemaju nikakvog osnova.

Uzimanje za primer Novaka Đokovića, neodgovorno je iz više razloga. Najpre, on je po mnogo čemu jedinstven i neponovljiv, i u sportskom i u svakom drugom smislu. A zatim, licemerno bi bilo ne podsetiti da je i u slučajevima kad je Đoković otkazivao nastupe za reprezentaciju, bilo i te kako zluradih komentara i pozivanja na „finansijski patriotizam“ jer on, jelte, ima boravište u Monaku te tamo plaća i porez. Mnogo je u novijoj istoriji bilo primera da su sportisti otkazivali „poslušnost“ nacionalnim selektorima, uglavnom se to dešavalo u najeksponiranijim ekipnim sportovima, razlozi su takođe bili raznoliki, i javnost se uglavnom postavljala na jednu ili drugu stranu zavisno od ličnih i navijačkih simpatija.

Ono što „slučaj“ Ane Ivanović čini posebnim i što, u suštini, i može biti predmet polemike je pre svega način na koji je to učinila. A zatim i „zatvorenost“ pisma u kojem je navela razloge za tako nešto i samim tim otvorila širok prostor za svaku vrstu nagađanja, pa i ona zlonamerna.

Poslati imejlom obaveštenje da više ne želite da nastupate za reprezentaciju, u najmanju ruku je nepopularni presedan, teško da bi se iko mogao setiti sličnog primera u domaćem sportu. Čini se nekako neizbežnim da se tim povodom obratite javnosti preko konferencije za štampu, ili makar otvorenim pismom. Loš manir koji je ovde iskorišćen na neki način nagoveštava i bes, i ljutnju, moguće i nedovoljnu promišljenost. Jer „pretpostavljeni“ razlozi kojima se barata više su nego problematični, a pre svega netačni. Domaća javnost prema Ivanovićevoj bila je pretežno dobronamerna, čak se u nekim segmentima koji nisu teniski u njenoj glorifikaciji i preterivalo. Bilo je naravno i neprimerenih komentara u situacijama kad je otkazivala nastupe za nacionalnu selekciju, ali tako nečega nije bio pošteđen čak ni Novak Đoković. Stručniji deo javnosti jeste kritikovao i njenu igru, ponekad i posvećenost tenisu, ali to je tako uobičajeno kad se bavite javnim poslom, pa i u sportu.

„Slučaj“ je ovoga puta, dakle, samo način na koji je saopštena lična i legitimna odluka, i ogromni prostor koji je ostavljen za spekulacije i manipulacije. Ana Ivanović svakako zaslužuje zahvalnost za sve što je dala srpskom tenisu i poštovanje za ono što je postigla u karijeri.

Poštovanje, međutim, zaslužuje i zainteresovana i dobronamerna javnost, što je Ana ovog puta, na svoju štetu, zaboravila.

Svesno u „selebriti“

U „pretpostavljanju“ skrivenih razloga za ovaj potez najpre se nameće činjenica da je privatni život Ane Ivanović i te kako bio i jeste tema, ne samo domaćih, već i svetskih medija. Još kao tinejdžerka posle osvajanja Rolan Garosa i boravka na prvom mestu WTA liste ona je na neki način pristala da bude deo tog sportskog „selebriti“ sveta, da koketira sa svetom mode, svetskim džet-setom.

Te džungle pojele su mnoge talente, ako se još neko seća Ane Kurnjikove koja je bila veliki talenat a karijeru je završila ne osvojivši nijedan WTA turnir. Moguće je da je kod Ane Ivanović tenis trpeo i zbog glamura koji je oko sebe postavljala, gomile naslovnih strana magazina, te najezde paparaca koji su za takav način života neizbežni. Mediji su beležili i detalje iz njenog intimnog života, pisalo se o njenim emotivnim vezama i raskidima. Bitno je reći da je plivanje u tom svetu pre svega stvar lične odluke, vi na to možete da pristanete kao, na primer, u svetu fudbala Romaldo, a možete i da to izbegnete, kao recimo Mesi. U svakom slučaju, inostrani mediji su i u tom smislu bili grublji nego domaći, pa čak i kad je u pitanju njena veza sa nemačkim fudbalerom Švajnštajgerom.

Karijera u Fed kupu

Ana Ivanović za reprezentaciju je debitovala 2006. U 17 nastupa za nacionalnu selekciju odigrala je ukupno 29 mečeva, u singlu je dobila 17 duela, a izgubila sedam, dok je u dublu njen skor 3-2.

Učestvovala je u najvećem uspehu našeg Fed kup tima 2012. godine kada je Srbija na putu do finala eliminisala Belgiju i Rusiju, a u finalu izgubila od Češke u gostima.

Ana je igrala sa Rusijom – izgubila je od Kuznjecove i dobila Pavljučenkovu, dok je u finalu poražena od Šafaržove, a savladala je Kvitovu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari