Aida Begić, rediteljka bosanskohercegovačkog kandidata za Oskara, za Danas o svom filmu „Balada“, feminizmu i islamu, zašto nosi maramu…

„Stvarno, divan film“, bio je kratki komentar, po izlasku iz bioskopske sale većine, a ženski deo publike bi ovo izgovarao držeći ruku na srcu, uz uzdah ili kratko sklopivši oči da dočara da ga je ovo ostvarenje istinski emocionalno ganulo. Svideo se verovatno i filmskim stručnjacima, ali desilo se da je potpisnica ovih redova naišla samo na neposredne reakcije posvećenih gledalaca FAF-a. Ako vam treba preporuka za film, znate i sami da opservacije filmskih stručnjaka znaju biti višak.

U razgovoru za Danas Aida Begić govori o tome zašto je odlučila da napravi iskorak u svom dosadašnjem opusu koji su uglavnom činili filmovi koji se bave ratnim traumama, o tome zašto nosi maramu iako ne potiče iz religiozne porodice, o mešanju vere i tradicije, feminizmu i islamu.

Šta vas je motivisalo da napravite film „Balada“, koji je, kako ste rekli, savremena, uvrnuta varijanta „Hasanaginice“ i šta je vas lično u originalnoj varijanti ove lirsko-epske pesme najviše zaintrigiralo, koja vrsta odnosa?

– Željela sam napraviti film o ljubavi, tragala sam za poetičnim elementima u svakodnevnom. Kao osnovu za koncept filma odabrala sam književnu formu balade, koja po svojoj prirodi nije čista književnost, jer je u osnovi namijenjena pjevanju i izvođenju. U Bosni i Hercegovini se bilježe mnoge balade, a najznačajnija je „Žalosna pjesma plemenite Hasanaginice“. Ona je kroz istoriju, a i danas, prevođena, tumačena na različite načine, reinterpretirana kroz mnoge dramatizacije. Pitala sam se kako bi Hasanaginicina priča izgledala danas, koji mehanizmi bi je onemogućili da se izbori i da li bi uspjela da pobijedi sebe i sve oko sebe ili ne.

Na koji način ste se pripremali gradeći lik glavne junakinje – negde sam pročitala da je to značilo terenski rad, koji je podrazumevao intervjue sa ženama u BiH – kakva iskustva nosite iz tog procesa, jeste li možda došli do nekih uvida o idealu žene koji se na Balkanu neguje?

– Žene su snaga ovih prostora, one su mnogo nesreće i nepravde pretovarile preko svojih leđa, ali nisu odustale od borbe. Ipak, kao ideal se ponekad postavlja žrtva kao vrhunski domet, što je, zapravo, lik Hasanaginice. Žena na našim prostorima je i potlačena i emancipovana, ona je ta koja baštini i njeguje patrijarhat, ali i partizanka koja staje goloruka pred tenk. Gledano kroz horizontalnu perspektivu, dijapazon različitosti ženskih svjetova kod nas je ogroman i kreće se od potpunog tradicionalizma do maksimalne oslobođenosti, ali ono što je meni još zanimljivije je vertikala koja upućuje na to da taj dijapazon najčešće koegzistira u svakoj ženi kao jedinki.

„Balada“ je novo poglavlje u vašem opusu, kako ste rekli, iskorak u odnosu na ranija ostvarenja, koja su se bavila temom rata. Da li je pored vaše želje da se u „Baladi“ bavite pitanjima slobode, ljubavi i umetnosti, prethodila racionalno-emocionalna odluka, neko unutrašnje raščišćavanje?

– Osjećala sam potrebu da se bavim pričom koja ni na jedan način ne referira na rat i na direktne posljedice rata. Znala sam da jedino tako mogu sasvim da se opustim i u kreativnom smislu, a bilo mi je potrebno oslobađanje na više nivoa. Moj prethodni film „Ne ostavljaj me“ je govorio o sirijskoj siročadi i u njemu su igrala sirijska djeca koja su izgubila svoje roditelje, domovinu, zdravlje, djetinjstvo. Snimanju su prethodile radionice koje sam radila u sirotištima. Taj film me je emotivno izrazito potresao, tako da nisam imala snage da se upustim u još jednu priču koja se bavi stradanjem na bilo koji način.

Da li je teže, komplikovanije raditi ratne priče, koje su po sebi traumatične, ili se baviti pojedinačnim životnim pričama gde glavni junak/junakinja žude za osvajanjem slobode?

– Svaka priča je zahtjevna na svoj način. Jedan od najkomplikovanijih i najozbiljnijih žanrova je komedija. Ukoliko se čovjek temeljito bavi likovima, otkrivanjem najboljeg načina da se svijet tih ljudi kreira, onda je svaki materijal zahtjevan na svoj način.

Odrasli ste u porodici koja nije religiozna i na opšte čuđenje okoline odlučili da nosite maramu, koju većina doživljava kao znak potčinjenosti ili obaveze. Odakle taj izbor, da li ste zbog njega bili izloženi neprijatnostima ili predrasudama?

– Maramu sam stavila uprkos protivljenju mojih najbližih. Kako god, niko nema pravo da natjera drugu osobu da stavi maramu, niko nema pravo da nekom zabrani da to uradi. Samo u svijetu u kom poštujemo individualne izbore i slobode koji ne ugrožavaju onog drugog možemo biti sretni i mirni. Jedino u takvom svijetu može biti pravde. Maramu sam stavila jer sam odlučila da se posvetim duhovnosti. Maramom sam se suštinski, a i simbolički, barem donekle odvojila od materijalnog svijeta. Doživljavala sam određene neugodnosti, sretala se sa predrasudama, to je sastavni dio života u svijetu u kom se ljudi sve više plaše jedni drugih, iako više nego ikada imaju priliku da susreću različitosti.

Kako ste rekli, feministkinja ste. Da li su islam i feminizam kompatibilni? Ako da i ako ne, zašto?

– Islam je ženi prvi put u savremenijoj istoriji donio pravo na vlastitu imovinu, pravo na razvod, pravo glasa. Osnivačica prvog univerziteta na svijetu je bila Fatima al-Fihri, žena i muslimanka. Vremenom je ispravno vjerovanje i tumačenje pozicije žene u islamu doživjelo određena iskrivljenja, pa danas možemo vidjeti cijela muslimanska društva u kojima su žene potlačene i obespravljene. Tradicija se često miješa sa vjerom i onda se nakaradne stvari iz tradicija s određenih prostora podvaljuju pod islam, kršćanstvo itd. Na našim prostorima se patrijarhalni modeli koji u ženi vide izvor sveg zla naslanjaju na nepotpunu interpretaciju pragrijeha u kojoj je Eva glavni krivac. Zanimljivo je da su svi narodi, svih religija, tu ideju prigrlili kao osnov da danas kada muž zlostavlja ženu pitaju – šta mu je uradila.

Koji zakon bi prema vašem mišljenju unapredio prava žena? Ako se zakonom propiše da u parlamentu ima pedeset odsto žena, pomaže li to zaista?

– Svaka promjena u tom smislu vjerovatno mora početi od neke vrste nametanja. To je poput kvota za ravnopravnost žena u kinematografiji. Naravno da na poslijetku treba birati filmove, ili političare/ke koji su najkvalitetniji, a ne po rodnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti, ali da bismo došli do toga da ima dovoljno žena koje su dobre, među kojima možemo birati, potrebno je na neki način nametnuti njihovo prisustvo. Tako će se i žene ohrabriti da se bave određenim profesijama.

U jednom od intervjua ispričali ste kako ste za vreme opsade Sarajeva čitali Ibzenovu „Noru“. Da li se ovo delo čita isto u ratu, odnosno, šta mislite kako danas devojčice čitaju „Noru“?

– Nora se pojavljuje i u „Baladi“, kao i Čehovljeva Nina. To su dva lika iz dramske književnosti između kojih se nalazi moja Meri. Nora, nažalost, još uvijek nije passe na našim prostorima. Bilo bi divno da je njena priča danas staromodna i glupa, ali nije. Nisam sigurna da li se dovoljno u obrazovanju vodi računa o razvijanju svijesti djevojčica i dječaka o ravnopravnosti spolova, ali je činjenica da se još uvijek borimo sa mizoginijom i među mladima.

Da li je zbog pitanja umetnosti i slobode, koji su motivi “Balade”, ovaj film, na neki način, vaš lični manifest?

– Na ta pitanja ja nemam odgovor, jer i ne može biti jedan odgovor na pitanje o slobodi ili umjetnosti. Mogu reći da su odgovori na ta pitanja u „Baladi“ više manifest moje glavne junakinje nego moj lični.