INTERVJU Ante Tomić: Sloboda je svakodnevni posao

Reč je o raskošnoj, urnebesno duhovitoj istorijskoj satiri u montipajtonovskom duhu o Balkanu pre Balkana, kada su se carstva smenjivala, granice pomerale, a ljudi ostajali isti.

Šta vas je podstaklo da napravite zaokret u pisanju i posvetite se parodiranju istorije Balkana?

– Ja to povremeno radim u novinama, ali nisam dosad u prozi pravio takve izlete u povijest. Ta mi je priča došla kad se slavilo 300 godina bitke, 2017. godine, tamo u mom kraju, pa sam tim povodom napisao kolumnu i tad mi je palo na pamet da bi to mogla biti osnova za knjigu. Radi se o bici za Imotski. Događaj u knjizi o kojem pišem iz 1717. godine zbilja se dogodio i to je zapravo jedina istinita stvar, ništa drugo u knjizi nije istinito.

Dakle, te 2017. godine slavila se 300. godišnjica bitke u kojoj je Mletačka vojska osvojila Imotski i potjerala dotad tursko stanovništvo te naselila svoje kršćanske podanike, Hrvate i Srbe, dijelom katolike, dijelom pravoslavne. Pomislio sam kako ta priča o nacionalnom sukobu može biti priča o svim našim sukobima na Balkanu i počeo sam se s tim onako neodgovorno igrati, izmišljati preko svake mjere i tako je nastala ta mala knjižica.

Kako ste i naveli, igrate se različitim mitovima, a moglo bi se reći i nekim svetim tabuima. Neki od najsmešnijih su način na koji ste oblikovali duhovnike sve tri vere u potpuno smetene likove, dok je posebno interesantan janjičar Jusuf koji ne tuguje za majkom i rodnim krajem, naprotiv.

– Mi stalno živimo u nekim starim predanjima i pričama koje su sve iste i u kojima smo mi žrtve, uvijek smo mi izrabljivani, trpimo neko nasilje i nepravdu, pa tako i ta priča o janjičarima koji su nam otimali djecu, činili bezdušne i neljudske stvari, i ja sam poželio okrenuti tu stvar. Mogao sam zamisliti nekog dječaka da su ga njegovi stavili na kola da ga Turci odvedu kako bi se spasio. Ne zato što su ga se željeli riješiti, nego zato što je to bila prilika da preživi.

Gledano iz perspektive Jusufa, on ne samo da preživi već odlazak iz rodnog kraja doživljava kao bolju životnu priliku?

– Na kraju je on ponosan što je dio tog slavnog vojničkog reda koji je zbilja bio vrlo cijenjen i u kršćanskoj Europi. Počeo je živjeti neki svoj lijepi život, u Istanbulu je stekao čin i ugled, da bi u jednom trenutku sve to izgubio i morao se vratiti u svoj stari zavičaj. I niko nije neutješniji od njega kad se to dogodi, kada mora nazad u siromaštvo i taj mrak Balkana.

Dok ste pisali roman, da li ste ponovo iščitavali epske pesme o Kraljeviću Marku, koga ste oblikovali na potpuno drugačiji način? Da li vas je nešto iznenadilo?

– Iznova sam čitao te pjesme jer se slabo sjećam onoga što smo učili tokom školovanja, možda samo o Marku i Musi Kesedžiji, ali sam onda počeo otkrivati i zapanjio sam se koliko toga ima i koliko je to dobra književnost. Onda sam to počeo konstruirati kao humoristički roman, što nije nešto posebno originalno. Kraljević Marko se parodirao i ranije u našoj književnosti, a najpoznatiji je, naravno, Radoje Domanović sa „Kraljević Marko drugi put među Srbima“. Ponovo sam i to pročitao i ta priča je senzacionalno dobra. A Kraljevića Marka sam namjerno napravio potpuno drugačijim, nejunačkim likom. On je zapravo antiheroj.

On je čovek umetnik.

– On je čovjek umjetnik, kukavica, budala i razvratnik i zato mislim da će se čitateljima dopasti i više od pravog Kraljevića Marka jer mi svi više volimo takve kukavice i slabiće zato što se prepoznajemo u njima. Taj dio pisanja o Kraljeviću Marku bio mi je veliki užitak, izmišljati priče kako se bira Kraljević Marko, kako ima više kandidata…

Interesantno je vaše zapažanje da se ljudi s ovih prostora lakše povezuju s Kraljevićem Markom kao kukavicom, iako su im usta puna slobode, iako se neretko busaju u prsa ističući da su hrabri, da su „slobodarski narod“. Kako vidite odnos naših ljudi prema slobodi kada su toliko dugo trpeli tiraniju?

– Mislim da ljudi s ovih prostora stalno pričaju o slobodi, a zapravo je ne cijene i zato nam je sloboda jedna prazna riječ. Svaka priča o oslobađanju je, to sam i napisao, uvod u novo ropstvo, pokoravanje novoj diktaturi, obožavanje novog vođe.

Prilično je deprimirajuće kada to kažete. Koji je onda put ka slobodi?

– Osvijestiti ljude, naučiti ih kritičkom mišljenju, potaknuti ih da budu hrabriji i da se ne pokoravaju svakoj budali koja se proglasi za predsjednika. To je naprosto put. Moramo se učiti slobodi, moramo se učiti kritičkom mišljenju, moramo se učiti biti prkosni i suprotstaviti se nepravdi. To je moja poruka i na tome se mora stalno raditi. Taj posao nikad nije gotov. Ljudi kažu: „Mi smo se oslobodili.“

Nismo se nikad oslobodili. Sloboda nije neki trenutak koji je došao i sad je zauvijek tako. Za slobodu se čovjek mora boriti svaki dan i u svakom trenutku je može izgubiti, a društvo može iznova pasti u diktaturu i tiraniju. Evo, zastrašujući je primjer da smo imali neko slobodno društvo kao što je američko, koje je bilo uzor slobodnog društva, a koje je sad potonulo u kaos i diktaturu, gdje se suci Vrhovnog suda boje kazati svoje mišljenje. Dakle, sloboda nije nešto što dobiješ jednom i onda to vrijedi zauvijek. Sloboda je svakodnevni posao.

Govorite i o unutrašnjoj slobodi koju bi bilo dobro da svaki čovek osvesti. U tom kontekstu divan je lik Tome.

– On mi je najdraži, on je tu moj. Svakom liku sam dao pomalo od sebe, ali da, on mi je najbliži.

Nit koja se provlači kroz celu priču jeste pitanje nacionalnih identiteta. Apsurd sukoba te vrste na ovim prostorima opservirate kroz humor, gde priča o korenima i poreklu pada u vodu kada vaši junaci s lakoćom prelaze iz jedne u drugu veru, kao i zbog toga što, objektivno, ne možemo znati ko su sve naši preci.

– Naravno, šta mi znamo šta se događalo u toj štenari historije, ko je tu na koga skakao, i zaista je žalosno nakon svega da jedni drugima palimo kuće. Rekao sam već da u toj knjizi nema ništa autentično osim na nekoliko mjesta nekoliko vrlo sporednih činjenica. Jedna od njih je u priči kada fratri razgovaraju o tome kakvu pokoru treba dati onima koji su prešli na islam, pa se predomislili i vraćaju na kršćanstvo. Kada bi to neko napravio, dosta bi bilo da dođe u crkvu, ispovijedi se i izmoli tri Zdravo Marije ili Oče naša. Dakle, dvije kratke molitve bile su dovoljne. Ja sam napisao na jednom mjestu kako je našim precima bilo lakše promijeniti vjeru nego nama ljetne i zimske gume. Ljudi su to činili svakodnevno, ponekad i višekratno.

Srpski nacionalisti čak tvrde da je imotsko stanovništvo nakon mletačkog osvajanja bilo većinom pravoslavno, ali su ljudi prešli na katoličku vjeru jer im se to činilo pragmatično zbog Mlečana. I meni to čak ne zvuči nelogično. Ljudi su to činili iz potpuno oportunističkih razloga i zbog toga što ljudi nisu tako tvrdi u svojim uvjerenjima kako to žele prikazati.

Vidjeli smo kako izlaze iz Saveza komunista i postaju vatreni nacionalisti, vidjeli smo kako se odriču dojučerašnjih prijatelja i kolega, a ove specijalne okolnosti razumijem jer je život u to doba stvarno bio težak. Ako si mogao dobiti nekakav komad zemlje da prehraniš djecu, ako si mogao dobiti kravu, ako si mogao dobiti bilo kakvu korist od toga da promijeniš vjeru, ja to mogu razumjeti. Na kraju je jedino važno preživjeti i ne mogu stvarno to zamjeriti. Sjećam se kad mi je pokojna baba pričala o tome kako su oni živjeli, ja sam bio zgranut, i ta stvar u koju ćeš crkvu ići bila je potpuno sporedna. Sve je to u osnovi jedan narod.

Probavne smetnje s istorijom

Na koricama romana „Kraljević Marko oslobađa Imotski“ (Laguna) piše: „Ante Tomić ispisuje bespoštednu istorijsku komediju o ratu, veri, identitetu i vlasti, pokazujući da se kroz vekove menja sve osim ljudske naravi.“

S druge strane, istoričarka Dubravka Stojanović primećuje da je neko pametan rekao da na Balkanu proizvodimo više istorije nego što možemo da svarimo i da se ona s tim nikada nije slagala.

„Nije problem u proizvodnji istorije, nego u varenju! E, kada bi svi varili istoriju ovako kako to radi Ante Tomić, ona više ne bi bila probavna smetnja. Oslobodili bismo je se“, navodi Dubravka Stojanović.

Vlajsa, silno hrabar i pošten čovek

Upitan o tome kako gleda na to što ljudi koji se zalažu za dijalog i empatiju prema svim žrtvama, bez obzira na to koje su vere i nacionalnosti, bivaju izloženi nasilju, kao nedavno pisac Vladimir Arsenijević, Ante Tomić odgovara:

– Vlajsa je moj stari prijatelj ovih 20 godina i ja mu se neizmjerno divim što je silno hrabar i pošten čovjek. Poslao sam mu poruku i, naravno, podržavam ga svim srcem. To da se mi ne možemo suočiti sa zlom koje je počinjeno, da se ne možemo pogledati kao ljudi i razgovarati kao ljudi, nego stalno padamo u histeriju i mržnju, to je već iscrpljujuće, ali srećom ima ljudi kao što je Vlajsa koji ustraju u svojoj hrabrosti.

 Kad vas Bjela ubaci u seriju

Odgovarajući na pitanje kako je razumeo to što se u završnoj sezoni serije „Senke nad Balkanom“ pojavljuju likovi Ante Tomića i Borisa Dežulovića, naš sagovornik odgovara:

– Meni je to bila divna šala i još ljepša posveta kolege koga jako cijenim i bio sam zbilja počašćen što je Bjela to napravio.