Bora Veličanstveni, čovek krajnje ozbiljan – kolumna Borisa Rašete za portal Novosti

– Čim u pamet prizovemo nekoliko politički angažiranih glumaca, jasno nam je da opis ne pije vode – primećuje pisac i dodaje – Ocena ipak važi za Todorovića kojeg nam je dokumentarac s Klasika prikazao kao čoveka krajnje ozbiljnog.

Uz saglasnost portala Novosti, Danas prenosi kolumnu u celosti.

Bora Todorović, Klasik TV, 7. kolovoza, 07:38

„Kad se osvrnem dvadeset godina iza sebe“, kaže Borivoje Bora Todorović, „malo je uloga koje mi se sviđaju, koje volim gledati“. Mi se, naprotiv, divimo dugom nizu velikih rola na koja nas je Klasik TV podsjetio reprizom dokumentarca o njemu. U Kovačevićevom „Profesionalcu“ on je rezignirani stari udbaš Luka Laban, koji svom „klijentu“, opozicijski nastrojenom sveučilišnom profesoru, slatkorječivom bonvivanu, u koferima predaje „gorki talog iskustva“ – profin protraćeni život, u obliku precizno složenog policijskog dosjea. U tom fajlu ništa važno nije pogrešno, ništa nadopisano, zagubljeno, propušteno. Dok je opozicijski ljepoduh i salonski humanist gubio dane po krčmama udbaš je marljivo radio, a onda su se svi čudili kako su komunisti tako dugo opstali na vlasti. Pa eto, tako, radili su, nisu hvatali zjake.

Ako niste gledali film, pogledajte: često se vrti na Klasik TV. U „Ko to tamo peva“ Todorović ima fascinantnu, Oscara dostojnu epizodu, egzaltiranog popa koji sanja o tome da se revanšira nekim zlogadima koji su ubili lokalnog učitelja. Zamuckuje genijalno, vjerojatno na vlastitu inicijativu, a to cijeloj roli daje boju. U „Vrućem vetru“, paradigmatskoj seriji srpskog mentaliteta (koji vazda sanja za nekom individualnom, skoro umjetničkom samorealizacijom, nasuprot zapadnjačkim idealima fahidiota kao nosivog elementa funkcionalnog društva) Bora glumi Slobodana Mihajlovića Boba, prototip balkanskog hohštaplera, Ostapa Bendera jugoslavenskog socijalizma, šarmantnog, beskorisnog zavodnika koji će kasnije, na velikoj pozornici, preuzeti ulogu tranzicijskog ministra, tajkuna, uglednika. Todorović je kasnije pričao da se te epizode – kakvu samo najveći glumci ostvare jednom-dvaput – nije ni sjećao!

U „Balkan ekspresu“ glumi zabavljača koji se Nijemcu koji ga želi privesti u logor izvlači riječima „Samo da donesem tetki lek.“ Nemoguće je ovdje navesti čak i pola tih velikih ostvarenja. Kruna je svakako uloga Đenke, u Šijanovim i Kovačevićevim „Maratoncima“, remek-djelu srpske groteske, forme koja je shizofrenom društvu – koje jednom nogom stoji u 18. a drugom gleda u 21. stoljeće – bila savršeno primjerena. U filmu Gorana Markovića „Turneja“, jedan akter izgovara nekoliko rečenica o nevinosti glumca. Kao, glumac je samo jedno zaigrano biće, veliko dijete, homo ludens koji nije i ne može biti odgovoran za nikakva politička zlodjela. Čim u pamet prizovemo nekoliko, u minulim ratovima i trajućem međuraću, politički angažiranih glumaca, jasno nam je da taj opis „ne pije vode“. Ocjena ipak važi za Todorovića kojeg nam je dokumentarac s Klasika prikazao kao čovjeka krajnje ozbiljnog, promišljenog, dubokog, ni nalik likovima koje je tumačio.

Ćirilica, TV Happy, 7. kolovoza, 21:00

Kako se osjećate kada se ujutro pogledate u ogledalo i ugledate – genija? Dokle mislite neumorno raditi za bolju budućnost ovog naroda, ove zemlje, koja vas ne zaslužuje? Možemo li ispisati povijest noževa u vašim leđima? Jesu li predstavnici oporbe samo budale ili su strani plaćenici? Srlja li Srbija pod vašim mudrim vodstvom nezadrživo u progres? Ta i slična pitanja Milomir Marić neumorno je postavljao Najdražem gostu, a ovaj je spremno odgovarao. Aleksandar Vučić bio je znatno iznad svoga domaćina. Takvog čovjeka na svom čelu Srbija nije imala nikad dosad – u prvom redu, Vučić je otkrio da je zagovornik američkog modela kapitalizma, dakle, najoštrije tržišne utakmice. „Taj je model bolji od modela socijalnih država, welfare state, zapadne Europe“, kazao je Vučić. Ni jedan šef države na prostoru bivše Jugoslavije nije zagovarao takav tip gospodarstva.

Darko Hudelist dobro je jednom prilikom primijetio da je Vučić po svom ustrojstvu protestant, u veberovskom smislu riječi. On je fanatik industrijalizacije, nešto kao rani komunisti. Ako ne laže, dosezi koje je ovom prilikom naveo su stvarno dojmljivi. Beograd je dobio organizaciju Svjetske izložbe 2027. (to je ona za koju je svojedobno napravljen i Eiffelov toranj), u što će biti uloženo 12 milijardi eura, pa će nakon toga i grad i država dobiti drugo lice (iako nije posve jasno je li računica Expa nedvosmisleno pozitivna). Zaječar je dobio lijep, moderan stadion, malu Allianz arenu, kako reče Vučić, a istakao je, pored niza obnovljenih objekata, i fantastičnu zgradu Bigza, jedan od najljepših primjera Bauhausove arhitekture u Europi. Objasnio je kako je posao s litijem zaustavljen zbog djelovanja stranih službi. „Mi smo sebi sa litijumom napravili ogromnu štetu. Tačnije, strane službe.

Rast Srbije sa litijumom bi bio mnogo veći, da bismo mnogo štrčali. Kao što smo se borili za Volvo, ali su oni otišli u drugu zemlju“, rekao je Vučić, iz čijih se riječi vidjelo da vrlo oprezno odmjerava vlastitu prozapadnu orijentaciju s većinskim raspoloženjem u zemlji. Šteta je što su se nakon uvjerljivog nastupa u emisiji, Vučićeve slike i fragmenti nastupa razlili po svim provladinim medijima – po nekoć ozbiljnim listovima poput Politike: taj je dnevnik na portalu imao pet ili šest njegovih fotografija, podsjećajući na predsjednikove zidne novine. To drug Tito nije imao ni 9. maja 1945. godine – jedna slika i kvit, a bio je zgodniji od Vučka. Milomir Marić ovom je emisijom zaslužio uvrštenje u zbirku udvoričke poezije „Uprknuća“ (autor je danas zaboravljeni Sanaderov prijatelj Jerko Rošin). Što bi Plenković dao za takvog novinara, za takav tretman? Za takvo razumijevanje – dva tijela, jedna duša? Eh, nitko nema što Srbin imade…

Ratne tvornice, Viasat History, 8. kolovoza, 11:30

Uzbudljiv dokumentarac pokazuje kako je nastao američki bombarder B-29. Bilo je to tehnološko mrtvorođenče, nastalo iz niza neuspješnih pokušaja, no kad je dovršen izrastao je u najsavršeniji tehnološki proizvod svoga vremena, Drugog svjetskog rata. Amerikanci bez okolišanja pokazuju sve dosege te leteće tvrđave, a oni nisu uvijek slavni. Iz nje je – doznajemo – bombardiran Tokio, bilo je to najveće bombardiranje nekog naselja u povijesti. Samo u jednoj noći uništeno je 40 kvadratnih kilometara grada. Amerikanci su znali da Japanci najčešće koriste drvo za gradnju, pa su bacali zapaljive bombe.

Bio je to, piše pouzdana Britannica, jedan od najrazornijih ratnih aktova u povijesti, razorniji od bombardiranja Dresdena, Hirošime ili Nagasakija. Iako točan broj mrtvih nije poznat, konzervativne procjene sugeriraju da je vatrena oluja izazvana zapaljivim bombama ubila najmanje 80 tisuća ljudi, a vjerojatno i više od 100 tisuća u jednoj jedinoj noći; oko milijun ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Japanci su to kasnije nazvali „Noći crnog snijega“. Iz tog su aviona Amerikanci kasnije bacili dvije atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, gradove u kojima nije bilo vojske. A onda su, iz nasljednika te letjelice, bacali bombe po Vijetnamu, Koreji, Laosu, Iraku, Siriji… Guardian piše: „Kao dio američkih antikomunističkih operacija u jugoistočnoj Aziji – poznatih kao Vijetnamski rat – između 1964. i 1973., američki piloti izvršili su 580 tisuća napada na Laos, u prosjeku jedan avion pun bombi, svakih osam minuta, gotovo cijelo desetljeće, istresao je svoj teret.

Do trenutka kada su zadnje američke bombe pale na Laosu, u travnju 1973., na ovu neutralnu zemlju palo je ukupno 2.093.100 tona ubojnih sredstava. Najviše po glavi stanovnika, ikad. „To je mašina za obranu naše slobode“, kaže neki radnik tvornice. Koje su žrtve bile „kolateralne“? Pa ako nas pitate – sve! Najmanja udaljenost između Amerike i zemlje u kojoj su „branili slobodu“ je 13 tisuća kilometara. Bombe ne ubijaju samo za vrijeme rata, one žive još desetljećima. Prema procjenama eksperata, više od 20 tisuća Laošana ubijeno je ili ozlijeđeno od neeksplodiranih ubojnih sredstava nakon kraja rata. Samo u 2021. dogodile su se 63 nesreće. Žrtve su u 45 posto slučajeva – djeca.